Ako držiš čas, počni na vrijeme. Budi spreman, fokusiran, siguran. Ljubazan i distanciran. "Ja vas neću persirati. Ne morate ni vi mene." Važna lekcija. Odnos, znanje i pojava stiču poštovanje. Ne titule. Ne prijetnje. Ne ocjene. 

Zovem se Gordana Manojlović-Kovačević. Imam dva prezimena sa crticom između njih. Dva prezimena sam sama htela, crticu su mi nametnuli u opštini kada sam se venčala. Sviđala mi se ili ne, ta crtica je moja, odnosno deo mog imena. 

Sad si slobodna. Položila si sve što treba. Odsvirala sve što i kako je od tebe traženo. Prethodno si odslužila svoje četiri godine pošteno i savjesno, sa ozbiljnošću, odgovornošću i obrazom. I akumuliranim stresovima i frustracijama koje su ti nametnute.

U četvrtak sam saznao da ne postojim. Naravno, takvo odsustvo postojanja ne odnosi se na smrt, odnosno prestanak postojanja mene kao duhovno-fizičkog identiteta od krvi, mesa i svijesti, već je riječ o metaforičkom, prvenstveno pravno i globalno posmatranom, širem ali materijalno svrsishodnom aspektu, koji profesionalno-obrazovni identitet pridružuje grupi sličnih i srodnih, krovno organizovanih u okvir institucije i (načelno) objedinjenih (okvirnom) idejom o vlastitoj funkciji, ulozi i zadacima u mikrokosmosu društvenog uređenja, organizacije i ukupnih (ne)prilika današnjeg življenja. Uprevo tom aspektu je oduzeta legitimnost, dovedene su mu u pitanje funkcija i funkcionalnost, te mu je zamrznut mehanizam donošenja odluka  Ovdje i sada.

Naposlijetku dođe trenutak. Kad je jedini. Izlaz. Putokaz. Motivator. Brdo. Ne neko metafizičko. Niti metaforičko. Nikakva intelektualna prepreka. Koju je potrebno preći. Trudom i intelektom. U sadejstvu. Nego pravo, istinsko.

Čitao je samo ono podvučeno, miris'o na „Brut“, na „Pokošeno sijeno“…

Čitao je samo ono podvučeno, miris'o na „Brut“, na „Pokošeno sijeno“…

Čitao je...

Miris'o na...

Želim da mislim da je do vaše nekulture i neprofesionalnosti došlo postepeno, tako što ste, uporedo sa akademskim napredovanjem, postupno i sasvim svjesno, odbacivali dio po dio vlastite uljudnosti u ophođenju sa onima za čiji ste profesionalni, stručni i ljudski razvoj tokom studija finansijski, obrazovno i etički odgovorni, i pri tome se, u vlastitoj svijesti, vinuli u akademske visine i, sa pozicija subjektivnog (vlastitog) osjećaja o (vlastitoj) bitnosti, stručnosti, nedodirljivosti i autoritativnosti, jednostavno odlučili postati takvi kakvi ste: neprijatni, neuljudni, prepotentni i, kad za time osjetite potrebu, agresivni.

Druga polovina avgusta najavljuje kraj. Ljeta. Ako ga je, uopšte, i bilo. Ove godine. Istovremeno, priprema početak. Nove školske godine. Septembarskog ispitnog roka. Kraćih dana. Jeseni i zime. Možda i novih radnih. Pobjeda. Poraza. Uspjeha. Stresova. Razočarenja i iznenađenja. 

Bojiš se. Života u državi koja kao da se svaki dan. Restartuje. Gdje je. Neka vlast. Vječito. U procesu formiranja. Konstitusanja ili konstruisanja. Gdje sa svih nivoa prijete. Zastrašuju. Predviđaju. Najgore. Najcrnje.

Bili ste šarmantno arogantan čovjek, isključiv, često prepotentan i neprijatan. S druge strane, bili ste monstruozno inteligentni, svestrani, oštri i precizni u sudu, neponištivo urbani, elokventni i obrazovani. Niste mi se dopali prilikom prvog susreta, prije nekih petnaest godina, a pouzdano znam da nisam ni ja Vama. Ipak, vremenom smo uspostavili uzajamno poštovanje.