Bili ste šarmantno arogantan čovjek, isključiv, često prepotentan i neprijatan. S druge strane, bili ste monstruozno inteligentni, svestrani, oštri i precizni u sudu, neponištivo urbani, elokventni i obrazovani. Niste mi se dopali prilikom prvog susreta, prije nekih petnaest godina, a pouzdano znam da nisam ni ja Vama. Ipak, vremenom smo uspostavili uzajamno poštovanje.

Usuđujem se čak reći da je u pitanju bio neki vid kolegijalnog, površnog prijateljstva (uprkos velikoj razlici u statusu, godinama i životnom iskustvu, a zahvaljujući sličnim interesovanjima, brzim procesorima i srodnom (često bizarnom) osjećaju za smiješno). Često sam bivao iznenađen kada biste sa osmijehom prihvatili šalu ili kritiku na svoj račun, ili pažljivo saslušali neku sugestiju. Dopadale su mi se Vaše knjige i mislim da ću nekada nešto napisati o njima. Čak i ono što kod Vas nisam baš najbolje uspijevao razumjeti, konstantni imidž izbjeglice, koji ste pažljivo gajili svojim kariranim košuljama, izlizanim sportskim jaknama, žutim kršom na četiri točka i sklonosti ka poziciji objekta čašćavanja, padao je u vodu nakon svega nekoliko (pravih) rečenica koje biste izgovorili o određenoj temi, pojavi ili osobi. Priznajem, nisam uvijek, u svakoj prilici, imao strpljenja za Vas, a, pretpostavljam, ni Vi za mene, ali mogu reći da smo u komunikaciji, kada bi do nje došlo, sasvim dobro funkcionisali. Što sa Vama nije bilo baš sasvim jednostavno.

Povremeno mi se učini da sam na hodniku Zgrade ili u kafanama na Mostiću ugledao Vašu visoku, pogurenu figuru, ili da Vas čujem kako nešto nekom "drobite" u Glavnoj kancelariji, ali gotovo trenutno sam svjestan da to niste Vi. Iz prostog razloga što to nije moguće, jer ste mrtvi. Pretpostavljam da to znači da mi, na neki način, nedostajete. Jer sve je manje pismenih. 

***

Poznavao sam Vas relativno površno. Tačnije, mnogo bolje sam Vas upoznao kroz riječi drugih ljudi, Vama više ili manje bliskih. Uprkos tome, ostavili ste na mene utisak "na prvu". Digitalni, robotizovani, polu-automatizovani haos koji me je zatekao u Vašoj laboratoriji kad sam imao čast u nju ući prije nekih dvanaest godina, računarska tastatura kojom ste, preko bluetooth-a, kucali poruke na mobilnom telefonu, velika robotska ruka nedefinisanih namjena i Vaša direktna, neposredna ljubaznost uokvirena neospornim autoritetom djelovali su na mene trenutno i trajno. Svaki naredni susret, na Planini ili u Zgradi, samo je dodatno potvrđivao taj utisak. Bili ste brzi, neposredni, moćni i beskompromisni. Sjećam se da sam Vam se, jednom prilikom, pohvalio novim fotoaparatom, i da sam se, kao (tadašnji) početnik koji još nije naučio gotovo ništa o svojoj novoj igrački, postidio kada ste me pitali "Kakav mu je macro?", a ja Vam nisam znao odgovoriti. Nažalost, nakon tog susreta, nisam Vas više imao priliku sresti. Niti Vam se pohvaliti novijim aparatima. I macro objektivom. Pamtim takođe i incident na Planini, kada smo otkopavali autobus naslonjen na Vaš (tada novi) automobil, kako bi spriječili njegov pad u provaliju. Ne znam kako (i zašto) ste se tada iskontrolisali i niste fizički napali vozača autobusa.

Rekli su mi da ste postali fanatični biciklista i da poznajete sve tajne hramova roštilja oko svog grada. Da su vas neki od Naših namjerno isključili iz ovdašnjih "tokova" kako bi bezbolno, mimo Vas, "progurali" Svoje. Što sada nije ni bitno. Bilo to istina ili ne. Međutim, nisu mi rekli da ste mnogo bolesni. A kada sam za to saznao, u istoj rečenici došla je i informacija da ste preminuli. Prerano.

***

Niste prvi mladi ili relativno mladi glumac koji je napustio svijet živih usljed iznenadne bolesti ili nekog nesretnog slučaja. Međutim, Vaša smrt me potresla. Onoliko koliko može potresti smrt nepoznate osobe čiju ličnost i karakterne osobine ste upoznali preko uloga i javnih istupa. Nisam gledao sve Vaše filmove, ali su uloge koje ste odigrali u onima koje jesam nešto zaista posebno i trajno. Prženice su (p)ostale pofezne, Afrika mjesto odmah prekoputa Portugala, a otkopane roze sokne na lešu su mi, bez konkurencije, najpotresnija scena (ex-)Yu kinematografije. Harizma se nosi u očima, u gestu i pokretu, u odmjerenosti i dubokoumnosti svake izjave i direktnom, mangupskom šarmu koji nikakve scenarističke intervencije i specijalni efekti ne mogu nadomjestiti ukoliko ne postoji. Sve dok je smrt ne ugasi. Nije fer.

***

Kroz Vašu emisiju i knjige počeo sam gledati na svijet restorana i brze hrane potpuno drugim očima. Iz njih sam naučio da cijenim kad dugo čekam da mi neko jelo bude posluženo i da, prilikom naručivanja hrane, barem okvirno procijenim za koje dijelove jela postoji veća šansa da budu pripremljeni svježi, ne izvađeni iz zamrzivača ili posude u kojoj stoje polupripremljeni, i na osnovu toga obavim narudžbu. Bili ste bjelosvjetski vodič kroz noćne i dnevne restorane, grillove i fast foodove sa fenomenalnim sendvičima, hamburgerima ili nekim drugim vidovima brzohranih specijaliteta. Svaki grad u kom ste snimali emisije nekako ste učinili svojim, a nama, gledaocima, dopustili da ga sagledavamo iz realne, neturističke perspektive običnih ljudi. Sa istim poštovanjem i entuzijazmom pristupali ste hrani u najskupljim restoranima i u 24/7 kioscima i barovima. Proždirali ste jelo koje je ispred Vas uspijevajući da ni jednog trenutka ne izgledate degutantno. Bili ste mangup, niste se plašili psovke, iznošenja mišljenja i postavljanja pitanja. Kao ni slušanja odgovora. U svakom okruženju izgledali ste kao kod svoje kuće, a opet jedinstveno i nepromijenjeno. Prilagođavali ste se okruženju istovremeno ga prilagođavajući samom sebi. Vaše rečenice karakterisala je erudicija, široko obrazovanje i veliko životno iskustvo. Za razliku od drugih chef-ova, Vi niste pričali (samo) o hrani, uz obilje ekstatičnih pridjeva i naziva poznatih i nepoznatih namirnica i začina. Vi ste taj gastronomski svijet, smješten u male i velike, urbane ili ruralne centre, nekako živjeli. Punim plućima. 

Želim da mislim da ste imali dobar razlog da dignete ruku na sebe. Ako je ta, zvanična, verzija Vaše smrti uopšte istinita.