Naposlijetku dođe trenutak. Kad je jedini. Izlaz. Putokaz. Motivator. Brdo. Ne neko metafizičko. Niti metaforičko. Nikakva intelektualna prepreka. Koju je potrebno preći. Trudom i intelektom. U sadejstvu. Nego pravo, istinsko.

Brdo. Uz koje se. Jednostavno i prosto. Treba popeti. Uz što manje zaustavljanja. I tako doći do kadencirajućeg spusta. U kome se, uvijek kombinuju. Zastrašujuća i istovremeno veoma adiktivna brzina. Fokusirani pogled. Potpuno utrnuli prsti. Bar. Lijeve ruke. I, konačno. Neporecivi. Osjećaj. Zadovoljstva. Pobjede. Nad fizičkom preprekom. I samim sobom. Ili, bolje rečeno, nad. Vlastitom percepcijom. Vlastitih fizičkih ograničenja. Toliko snažan da. Ga. Ništa drugo ne može potisnuti i zamagliti. Jednostavno je dobro. Ne, vrhunski. High, u pravom i bukvalnom. Nehemijskom i nenarkotičkom. Smislu. Tog anglicizma.

Uspon uz brdo je, istovremeno i odlična prilika. Za analiziranje. I mirenje. Ili bar pokušaj mirenja. Prihvatanja. I prevazilaženja. Gomile negativnosti. Koja ti svakosekundno prolazi. Kroz glavu. I parališe. Devalvira.  Onemogućava. Svaki. Tračak pozitivnog. U tebi. I tada, konačno, bar dok traje uspon. I kasnije spuštanje. Možeš da se. Bar privremeno. Nosiš sa

blokadom virusom zatvorenim granicama otvorenim granicama policijskim satom patrolama naoružanim automatskim puškama paranojom maskama sredstvima za pranje ruku vijestima informacijama poluinformacijama dezinformacijama nacijama prijetnjama zastrašivanjima tvrdnjama pobijanjima stručnjacima kriznim štabovima kriznim timovima komisijama katedrama podignutim kažiprstima spuštenim rampama zaključanim zgradama zaključanim kapijama zdravstvenim stanjem stanjem u zdravstvu nadobudnim rukovodiocima i predstavnicima države entiteta univerziteta fakulteta škola institucija kulture nepotrebnim ali sveprisutnim pedagozima psiholozima analitičarima prorocima medijima prekonoćnim bestrudnim akademskim napredovanjima namještenim osmijesima uljezima na biciklističkoj stazi apsurdima paradoksima prihodima rashodima samovoljnim i bahatim bankama nametanjem netraženih usluga call-centrima ratom koji je prošao ratom koji bi mogao doći stalnim životom u mimohodu ideologijom „dobro je dok se ne puca“ ideologijom „može i gore“ ideologijom etna i tradicije stalnom pričom o stalno ugroženom nacionalnom interesu pismu identitetu političkim postavljanjima nekompetentnih besmislenim izborima besmislenom forsiranju izlaženja na izbore formom umjesto sadržaja umjetnostima koje umjetni umjetnici bez praktične umjetničke umješnosti žele pretvoriti u nauku online humanitarcima i copy&share dušebrižnicima hroničnim samodopadljivim autoritativnim veličinama njihovim sljedbenicima brižnim bezbrižnim zabrinutim nemarnim nepitanim nekompetentnim uznemirenim

Prividno nepregledan spisak. Nepreglednih frustracija. Koje nailaze u talasima. I okupiraju um. U borbi protiv njih, brdo je pravi. Možda i, trenutno, jedini. Lijek. Privremen, doduše. Sa ograničenim trajanjem. Ali ipak svakodnevno dostupan. I, svakako potreban. Za održanje. I očuvanje. Kakvog-takvog. Zdravlja. Samopouzdanja. Kritičkog mišljenja. Mišljenja uopšte. Identiteta. Svega onoga što jesi. Ili bi trebao biti.

Fokus je. Ipak. Neophodan. Tako da.

Čim se pokreneš, uzbrdo, sjetiš se vanrednog stanja, zatvaranja, policijskog časa, automatskih pušaka u šetnji ulicom, karantina i zatvorenih granica. Uvedeno u logičnom trenutku, nakon toga postupno gubilo smisao i povećavalo frustraciju, te konačno ukinuto, iako, se, suštinski, ništa bitno nije promijenilo. Tačnije, „sve je bilo isto, ali više nije bilo važno“. Novi obrazac ponašanja i upravljanja je isproban, i, pokazalo se, zlu (ne) trebalo, potpuno i bespogovorno primjenjiv, kad god se za tim ukaže prilika. Smisao i objektivna svrha? Zar je bitno... Bitno je da može. Stegne se, pa se po potrebi (ekonomskoj, egzistencijalnoj, predizbornoj ili nekoj četvrtoj) popusti, uz otvorenu mogućnost da se ponovo stegne, i tako u krug. Kome, čemu i zbog koga, čega?

Neko vjerovatno. Zna. Ti ne. Ali brdo ti, još. Uvijek. Nisu. Oduzeli. Nastavljaš.

Već pri prvim desetinama metara uspona, kao logičan nastavak prethodnih misli nameće ti se bolna činjenica da društveno-organizacionim sistemom u kome živiš i radiš upravljaju mahom obrazovno, retorički i kulturološki nedovršene ili neformirane politički adekvatne individue čije pojave, poštapalice i verbalni gafovi u tebi istovremeno bude smijeh, podsmijeh, gnušanje i paniku. Na relativnom mikro planu navedenog društveno-organizacionog sistema glavnu i vodeću figura predstavlja grub, nabusit i dominantan čovjek, kome je svuda dopušteno apsolutno sve i čija pažljivo osmišljena verbalna agresivnost i direktnost i vokabular „čovjeka iz naroda“ ti ni u kom slučaju ne izazivaju povjerenje i sigurnost već kontinuirana osjećanja nebezbjednosti i napetosti koja se graniči sa strahom. Oni ispod njega, na različitim nivoima, nastoje mu biti klonovi, ako ne u potpunom karakternom, onda bar u okvirnom, ideološko-idejnom smislu i strategijama javnih istupanja. Bahato, prepotentno i neinventivno. Čak se i navodna opozicija, bilo da je posmatrana kao cjelina ili kroz psihološko-vizuelne profile i javne istupe njenih najznačajnijih predstavnika, gotovo u potpunosti pridržava navedenih obrazaca ponašanja, u mjeri u kojoj joj je to medijski i politički dopušteno, na takav način da joj je opozicionost praktično sadržana u žalom za odsustvom prisustva u vlasti. A da se to prisustvo, nekim slučajem, desi, sve bi (p)ostalo isto, budući da u tom svijetu niko jednostavno ne zna za drugačije i u vlasti traži samo, jedino i isključivo vlastitu korist. Uglavnom, i ukratko, čitav prostor od najisturenijih  vanjskih do posljednjih unutrašnjih slojeva prstena administrativno-upravne simbioze vlasti i opozicije, ispunjavaju ljudi sa kojima u kulturološko-etičko-vrijednosno-sociološkom smislu nemaš apsolutno ništa zajedničko, a uprkos tome, ili baš zbog toga, njima je data moć da mogu donositi odluke koje se direktno tiču tvoje materijalne, fizičke i društvene egzistencije, integriteta i identiteta.

Ali, šta da se. Radi. Ne vrijedi lupati. Glavu. Stvarima koje ne možeš. Promijeniti. Ideš dalje. Savlađuješ uspon. Prevazilaziš. Ih.

Negdje na polovini prvog kilometra, dolaziš do osoba, pojava, stvari i situacija koje te se bliže i direktnije tiču. Recimo, do vizuelno šarmantnog i načelno veoma kulturnog ministra koji, nažalost, za obraćanje akademskoj zajednici koristi gotovo jedino i isključivo prijeteći i naredbodavni ton. Koji u najvećoj post-ratnoj krizi i nepoznanici u kojoj se sistem visokog obrazovanja našao ne održava (vizuelno i medijski dokumentovane) sastanke sa rektorima, prorektorima, dekanima i prodekanima, već (samo) sa (politički određenim, usmjerenim i postavljenim) predstavnicima studentskih organizacija i gotovo  bespogovorno ispunjava njihove (u velikoj mjeri) pretjerane zahtjeve, što, između ostalog, uključuje i pretvaranje pet mjeseca ljeta i jeseni u kontinuirani ispitni rok sa sumanutih osam (8!) termina, što uključuje i avgustovski (!) termin, kao i dva termina u oktobru. Ukoliko je sve što je u vrtlogu online nastave u koju je sistem visokog (kao i osnovnog i srednjeg) obrazovanja bačen i kvazi-usmjeren načelnim direktivama koje su upućivale na to da oni koji su ih donijeli nemaju pojma o tome što pričaju urađeno onako kako se to javno i medijski predstavlja, onda zaista nema potrebe za tretiranjem studenata kao da su, u najmanju ruku, tri mjeseca bili u apsolutnom ratu, nekom podrumu ili logoru, odsječeni od svijeta i svake komunikacije, a ne u udobnosti svojih stanova i kuća gdje su im, bar tako ide zvanična, vječito afirmativna i hiperpozitivna priča, preko interneta u svakom trenutku bili dostupni kako nastavni materijali tako i sami nastavnici. Ako to ipak nije bio slučaj, onda bi to trebalo javno reći, odnosno razgraničiti one koji su redovno ispunjavali svoje radne i nastavne obaveze, zamijenivši učionicu virtuelnim prozorima, LMS-ovima, web kamerom i PowerPoint-om, od onih koji to, djelimično ili potpuno, nisu radili, te ih, uz adekvatne finansijske mjere i dodatnu edukaciju, usmjeriti da propušteno, sa svojim studentima, nadoknade i potom im omoguće izlazak na dovoljan broj ispitnih rokova. Naravno, to niko nikad neće uraditi, sve što se dešavalo u online nastavi tokom protekla tri mjeseca je bilo, prošlo, i ostalo u hodnicima perfekta i pluskvamperfekta, ali broj studentima odobrenih a akademskom osoblju nametnutih ispitnih rokova apsolutno ne govori u prilog tome da se online nastava na visokoškolskim ustanovama zaista odvijala onako kako se to javno prezentuje već upravo suprotno. Ili je, možda, zaista sve bilo idealno, ali se za potrebe širenja virusa stranačke pripadnosti i određenosti među studentskom populacijom (a time i u okviru sistema visokoškolskih institucija) u godini koja je izborna, pod okriljem i pogodnostima vanrednog stanja, jednostavno poseglo za organizovanjem navedene količine ispitnih rokova kao praktičnim i za datu situaciju pogodnim rješenjem, kojim se, suštinski, teži ka tome da svi studenti prođu u narednu godinu, a, istovremeno, nameće pitanje: zašto je uopšte bilo potrebno trošili trud i vrijeme na online nastavu? Jer, činjenica koja stoji jeste da sa najviših instanci sistema nije bilo ponuđeno/obezbijeđeno/nametnuto nikakvo centralno, centralizovano ili krovno rješenje, već je svaki nastavnik i saradnik pušten/ostavljen da se snalazi sam, u skladu sa vlastitim poznavanjem informacionih tehnologija, individualnom kreativnošću i, naravno, obrazom i čulom srama, uz obavezu da o svom radu dostavlja sedmične izvještaje u pisanoj formi. Tačnost tih izvještaja do danas, naravno, niko nije ni pokušao provjeriti. Budućnost je bitna, zašto trošiti vrijeme na prošlost? Ionako je prošla.

Približavaš se kraju. Prvog. Kilometra. I postupno ti više nije. Važno. Radićeš kako ti je naređeno. U okvirima čiste. Savjesti. I zatvorenih. Granica. Bitno je da se. Okreće.

Poslije prvog. Kilometra. Se više ne. Broji. Operativna temperatura. Puls. I ritam. Su postignuti. Ali to otvara. Prostor. Za nova još. Ličnija. Pitanja. Vođenja. Smisla. Upotrebne vrijednosti. Kompetentnosti. Stava.

Početkom treće trećine vanrednog stanja, u medijima su se, nekako, budući da ni na jednom nivou organizacije države/entiteta/obrazovanja/zdravstva praktično ne postoje jasno definisani sistemi i metodologija javnog medijskog obraćanja, pojavile preporuke Instituta za javno zdravstvo i Prvog čovjeka sistema visokoškolskih institucija. Naravno, potpuno suprotne, budući da su kompetentne osobe iz IJZ svojim preporukama pristupile koristeći logiku, zdravstvene standarde, stanje u svijetu i zdrav razum, dok je Prvi čovjek koristio isključivo (vjerovatno politički) nalog ministra proizašao iz onoga što je ovaj obećao studentima, te je, u daljem periodu, postupljeno upravo onako kako je on rekao da će biti. Šta zna IJZ. Da paradoks bude veći, sve mjerodavne informacije vezane za ispitne rokove na sistemima visokoškolskih institucija i ostala srodna (dogovorena) pitanja, kad su konačno formulisane, pustili su u javnost isključivo studenti, putem svojih organizacija i društvenih mreža, čija su pisana obraćanja sačinjena tako da studentska organizacija jednog od sistema visokoškolskih institucija vodi apsolutno glavnu riječ, dok se druga, svojom objektivnom neprisutnošću i nesposobnošću, jasno i praktično blamira, bivajući prisutna jedino kroz znak postavljen u header-u objavljenih dokumenata. Sami sistemi visokoškolskih institucija, podržani Ministarstvom objavili su te iste informacije sa kašnjenjem od nekih sedam dana, čekajući, valjda, procesuiranje istih od strane tromog i nezgrapnog birokratskog aparata koji ih odlikuje. Ako.

Grad ostaje u. Sve većoj. Daljini. Sa tvoje desne. Strane. Nekad lijeve. Nekad iza. Nekad te čeka. Ispred. Mixed feelings. Mit. Ljubav. Rupa. Bastion patriotizma. Urbanih i ruralnih. Ideologija. Ideja. Šupljih i punih, često beskorisnih, priča. Odsustva izvršne odgovornosti. Gradilište. Ipak. Jedini. Dom. Ako to uopšte. Postoji.

Misli ti se vraćaju. Na. Prethodni tok.

Raznim nesistematizovanim i neuređenim medijskim kanalima, plasiraju se i (auto)hvalospjevi usmjereni ka organizovanju „nastave“ na daljinu u osnovnim i srednjim školama. Ministarka daje brojne izjave, u raznim medijama i u različitim prilikama, često i kontradiktorne, a iz svake od njih prosto se nameće zaključak da ona, nažalost, sa tehnološke, čak i tehničke i praktično-nastavne strane uglavnom nema pojma o čemu govori, već za maskiranje vlastitog nepoznavanja materija koristi neodređene floskule i neumjereno i pretjerano pozitivno pozivanje na opšta mjesta i „magične“ termine iz svijeta primjene informacionih tehnologija u obrazovanju. U stvari, jedino što je istinski urađeno jeste organizacija nastave za učenike osnovnih škola u formi časova integrisanih u sadržaj TV programa i, u tom smislu, svaki nastavnik koji je, čak i samo jednom, stao pred kameru i držao čas iz svog predmeta u eter zaslužuje beskrajno poštovanje. Sve ostalo, odnosno kompletno srednje obrazovanje, ali i osnovno muzičko obrazovanje, prepušteno je kreativnosti i sposobnostima nastavnika s jedne i učenika i njihovih roditelja s druge strane, odnosno, u ogromnom broju slučajeva, besmislu bespuća Viber grupa ili, u boljem slučaju, komunikaciji putem elektronske pošte. Pri tome nikome, recimo, nije palo na pamet da, u sredstvima informisanja, kroz kratke i jasne preglede, učenicima i njihovim roditeljima bar ponudi načelne smjernice i opcije upotrebe različitih sredstava (uređaja i aplikacija) za ostvarivanje elektronske komunikacije i upotrebu te i takve komunikacije u svrhu realizacije online nastave, tako da su se oni koji su pokušavali nešto zaista raditi i ne skrivati se iza zatrpanosti inboxa u Viber-u i formalnog, tipskog odgovaranja na primljenu elektronsku poštu, osim sa svakog poštovanja vrijednom manjinom učenika i roditelja od kojih su imali potpunu saradnju i kreativnu podršku, redovno susretali i sa većinskim združenim učeničko-roditeljskim „variety of nos“, odnosno stalnim objašnjavanjem, naglašavanjem i insistiranjem na tome kako nešto ne može, ne radi ili se ne može otvoriti, zasnovanim uglavnom na potpunom odsustvu truda, čitanja instrukcija, neutemeljenom pametovanju i potrebi da se, u datoj situaciji, potpuno neumjesno i nepotrebno, ispadne superiorniji i nadmoćniji, uz konstantne žalbe na „opterećenost“ i nedostatak vremena... I u takvom sistemu, individualnom angažmanu svakog nastavnika je dato diskreciono pravo da bude predstavljen u formi sedmičnih pisanih izvještaja, čiju vjerodostojnost sadržaja, naravno, vjerovatno niko od predstavnika mjerodavnih instanci ili ministarstva nikad neće provjeravati, a i ako to učini, jedini cilj će biti da se dobije (ukrade) ideja za neki projekat koji će njegovim autorima donijeti materijalnu dobit, a prosvjetnoj zajednici malu ili nikakvu korist. Nije tu bilo nikakvog hamletovskog „metoda u ludilu“, nikakve sistemske podrške i konstruktivne sveprisutnosti ministarstva, zavoda i njihovih organa i organela, koliko god da se to javnim istupima željelo i želi prikazati. Za to što je „eksperiment“ uspio i što je školska godina završena uspješno odgovornost i sav teret snose isključivo oni individualni nastavnici sa prve linije online fronta koji su nastojali i uspjeli da i tokom vanrednog stanja zadrže kontinuitet svog rada i prilagode ga novim (ne)uslovima. Svi ostali nastavnici, kao i oni sa institucija „iznad“, već ranije pomenutih, do najviših nivoa, jednostavno su samo pozeri zakićeni tuđim trudom.

Ok. I to je moguće. Potisnuti. Izbrisati. U hodu i pokretu, kontinuiranom. Snagom. Koja pumpa i (p)okreće. Rotira. Napreduje. Bitno je da ideš. Dalje. Da možeš. Oni nisu. Bitni. A, u stvari, jesu. Jer se zbog. Njih. Često osjećaš kao. Budala. Automazohistički orijentisani pregalac. Jer se sve svelo. Na. Ispunjene tabele. U rukama i inboksima. Prodekana. Dekana. Direktora. Inspektora. I školskih pedagoga. Koji su davno zaboravili. Za koji posao. Su se. Školovali. I političke. I medijske. Ako to nije isto. Poene.

Ubrzo je kraj. Brda. Uspona. Još možda. Kilometar. I nastupa spuštanje. Koje istovremeno priželjuješ. I plašiš ga se. Ali ti je i žao. Što je brdo. Gotovo. Ipak, još imaš vremena. Da se u. Mislima. Pozabaviš i sa samim. Sobom. Ili bar onim dijelom. Kome. Možeš pristupiti.

U principu, nemaš, bar direktno opravdanih, razloga da budeš nezadovoljan sobom, ali ipak, uglavnom, jesi. Nekako si uspio u svemu onome što je trebalo postići „na mišiće“, bjesomučnim prženjem i sagorijevanjem vlastitih resursa, ali si, opet, u vlastitim očima, u nekim drugim situacijama i pozicioniranjima zakazao. Često se tješiš da je možda, uopšteno gledano, i bolje tako, ali ti se opet mnogo često čini da si nešto debelo promašio. Možda je ipak trebalo da ponekad pređeš preko vlastite nadobudnosti, isključivosti i filtera i provedeš neko vrijeme sa onima koje obično ghostuješ i izbjegavaš, možda je trebalo više da se smješkaš, zauzmeš i javno propagiraš jasan politički (podoban) stav umjesto apsolutnog ignorisanja i preziranja svega što sa politikom i strankama ima bilo kakve veze, možda si trebao skratiti kosu, obući odijelo, iskakati iz paštete i zauzeti nametljivu pozu nezamjenjivog i neophodnog eksperta, pozivati se na svoje diplome i gurati ih u prvi plan dok ti ne postanu sastavni dio imena i prezimena, možda se jednostavno nisi trebao toliko držati po strani, možda... A možda ipak nisi ni u čemu pogriješio. Možda je tvoje hronično nezadovoljstvo onim što nisi (mada nisi baš uvijek jasno u mogućnosti da to preciznije imenuješ) samo izraz bahatog bezobrazluka i nezahvalnosti sa onim što jesi, i što je, realno, i možda, sasvim ok.

A uspon uz brdo ti. Pomaže da dođeš. Do. Toga. Sve češće.  I sve trajnjije. Fizička snaga odnosi pobjedu. Nad. Intelektualnom i duhovnom. Čudno ali. Nije. Loše.

Konačno si. Na vrhu. Počinje spuštanje. Going. Down.

Brzina me uvijek plaši, bez obzira na to što sam svjestan postojanja mehanizama koji omogućavaju njeno kontrolisanje. Istovremeno je, na neki način, i hipnotišuća. Čudan spoj čulnih i psihičkih impresija, kombinacija utrnulih prstiju, ukočenog vrata, parališućeg straha u glavi i opojnog ubrzanja koje tjera vjetar u lice. Potpuno stvaran sv(ij)et oko mene, ali samo čekam da prođe. Uspon je bezbjedniji i zavisi samo od mene. Spust je nešto drugo. Koordinacija, koncentracija, čula na 120%, adrenalin pomiješan sa napadima panike.

Jer. Na nizbrdici uvijek postoji nešto, neka mogućnost za trajno ili privremeno. Onemogućavanje.

Ipak, do toga još nije. Došlo.

Strah je. Najbolji. Čuvar tijela.

Tako da sutra. Ili možda. Već popodne. Opet. Uz brdo. Toga bar ima.

Sa novim. Temama. Koje izviru iz. Svojevrsnog. Epiloga. Koji je opet. Možda. Tek uvod. U ono. Pravo ili. Pogrešno.

Virus se širi, svuda i nekontrolisano, bar tako izgleda iz onoga što se, kao skup senzacionalističko-fatalističkih informacija, može primiti, kako iz medija, tako iz neformalnih izvora. Za to je, kažu oni privilegovani koji medijima i izvorima imaju pristup, kriva odnosno, generalna populacija koja se „ponaša neodgovorno i ne poštuje propisane mjere“.

Tebe, kao pojedinca, takvo kolektivno okrivljavanje, koje decenijama karakteriše svaki vid upravnog i političkog djelovanja na prostoru na kome živiš, ne pogađa naročito posebno, ali ne možeš da ne primjetiš duboki nesklad između famoznih, propisanih i preporučenih, „mjera“ i onoga što ti je, na poslu koji obavljaš, sa više instance naloženo da radiš. Nesklad koji proizilazi iz, praktično, inicijalnog nepodudaranja između preporuka Instituta za javno zdravstvo i imperativne izjave Prvog čovjeka sistema visokoškolskih institucija i njenog potonjeg sprovođenja u djelo. U principu, ni prvi, ni posljednji. Do tebe je da nosiš masku, dezinfikuješ ruke, forsiraš fizičku distancu, bježiš od ljudi koliko je moguće i ne unosiš se suviše u sve to. Sve ostalo, izvan tvojih mogućnosti, prepušteno je slučaju, višoj sili ili faktoru nepredviđenih okolnosti, u zavisnosti od toga ko u šta vjeruje.

Ministar se konačno sastao sa rukovodstvom sistema visokoškolskih institucija, uz prisustvo (i vizuelnu dominaciju) studentskih predstavnika. Nešto su pričali i nešto, potom saopštili. Naravno, u okviru opštih mjesta i standardnog, prekomjerno pozitivno-imperativnog diskursa namijenjenog za obraćanje nižepozicioniranom plebsu. U suštini, ništa.

Po nezvaničnim i polu-zvaničnim krugovima je već prisutna informacija da postoji velika šansa da će se, što se tiče visokog obrazovanja, i sljedeći semestar odvijati online.

Istovremeno, ministarka zadužena za osnovno i srednje obrazovanje, negdje izjavljuje da su „u toku pripreme za nastavu u školskim klupama“. Znači, sve opcije su otvorene. Naravno, o nekom organizovanom sakupljanju, analiziranju i primjeni iskustava koje su, u praktičnom radu sticali nastavnici istinski uključeni u sprovođenje procesa online nastave tokom prethodnih nekoliko mjeseci naravno nema nikakve riječi. Najudobnija je sigurnost načelnih instrukcija.

U komšiluku su, uz virus, prisutni i protesti, ko zna koje po redu u proteklih 30 godina, i ko zna pod čijim patronatima. Neki od inicijalnih doajena protestvovanja su sada postali oni protiv kojih se protestuje, dok drugi nisu bili te sreće, ostavši osuđeni na, izgleda doživotno i frustrirajuće bivstvovanje „na barikadama“. U međuprostoru je dobrovoljno topovsko meso, okvirnog uzrasta od 15 do 45 godina. U dovoljnim količinama. Neko to od gore vodi sve.

U susjedstvu su uglavnom zatvorene granice, a i kad se, povremeno, otvore, to se čini tako i toliko da ih je lakše i praktičnije permanentno posmatrati kao zatvorene. Slično je i u ostalim. bližim i daljim (nedirektnim) komšilucima i susjedstvima. Mada, i bez toga, smatraš da bi bilo rizično negdje putovati.

Sunce sija. Dok se ne pojave oblaci i vjetar koji od ljeta momentalno naprave jesen.

Studenti sazivaju press konferencije.

Predizborno medijsko i ulično zlostavljanje je počelo.

Nevermind. Uvijek ti ostaje. Neko brdo.