Postojanost nepostojanja

in Kolumne
19. 02. 20
posted by: Darko Kovačević
Hits: 232

U četvrtak sam saznao da ne postojim. Naravno, takvo odsustvo postojanja ne odnosi se na smrt, odnosno prestanak postojanja mene kao duhovno-fizičkog identiteta od krvi, mesa i svijesti, već je riječ o metaforičkom, prvenstveno pravno i globalno posmatranom, širem ali materijalno svrsishodnom aspektu, koji profesionalno-obrazovni identitet pridružuje grupi sličnih i srodnih, krovno organizovanih u okvir institucije i (načelno) objedinjenih (okvirnom) idejom o vlastitoj funkciji, ulozi i zadacima u mikrokosmosu društvenog uređenja, organizacije i ukupnih (ne)prilika današnjeg življenja. Uprevo tom aspektu je oduzeta legitimnost, dovedene su mu u pitanje funkcija i funkcionalnost, te mu je zamrznut mehanizam donošenja odluka  Ovdje i sada.

Drugim riječima, prestali smo postojati "mi", pa je samim tim i moje "ja", obuhvaćeno okvirima navedenog "mi", lišeno svoje (dalje) egzistencije. Na više različitih načina, a uglavnom iz pravne i globalne perspektive. Zvanično na neodređeno vrijeme, pod prividno neodređenim okolnostima i usljed neodređene krivice neodređenih pojedinaca, sve to uz otvorenu mogućnost neodređeno dubokog retroaktivnog negiranja postojanja. Informacija je, pažljivo, ili krajnje promišljeno i osmišljeno, plasirana na kraju neke sasvim druge priče, usputno, kao dio svojevrsnog rezimea aktivnosti i neaktivnosti na nivou institucije višeg reda u kojoj donosilac zauzima odgovarajuću poziciju, a ironični ton kojim ju je saopštio odisao je zastrašujućom kombinacijom stavljanja samog sebe visoko iznad situacije i praktično priznate premda neizgovorene nemoći, bezidejnosti i pomirenosti sa predstavljenim stanjem. Godine suštinski neplanskog, politički i stranački usmjerenog djelovanja, sa težnjom ka legalizovanju masovnog uhljebljenja poslušnika sa odgovarajućim knjižicama, pripadnostima i usađenim kolektivnim mišljenjima, sve u skladu sa pred- i post-izbornim obećanjima, preuzetim obavezama i dogovorenim omjerima, u kombinaciji sa sasvim ličnim interpersonalnim tenzijama, spletkama i prezirima, zamaskiranim u šareni papir hiperpozitivizma u predstavljanju prema vanjskom svijetu, besmislene kolektivne zadatke čiji jedini pravi ciljevi i svrhe su okupiranje i skretanje pažnje i spriječavanje svakog pokušaja racionalnog i logičnog razmišljanja od strane onih na nižim nivoima i njihovog eventualnog djelovanja, te zakonskim okvirom kreiranim, oblikovanim, prilagođenim i izglasanim upravo tako da omogućava i legalizuje dosljedni, često sasvim iracionalni apsolutizam u odnosu ka nižim nivoima, dovele su do takvog ishoda kao do svojevrsne neminovnosti, a sa katastrofalnim posljedicama trenutnog stanja nepostojanja, čak i da se ono promjeni prije nego što čitalac završi posljednju riječ u ovom tekstu, neko će se tek morati pozabaviti i izboriti, u bližoj ili daljoj budućnosti. Pri tome, veoma je mala vjerovatnoća da teret takve odgovornosti padne na direktne krivce, oni će se već nekako, uvježbano i iskusno, prestrojiti, repozicionirati i prilagoditi. S druge strane, bilo da nastavimo da ne postojimo ili nam egzistencija nekim čudom bude vraćena, "mi" ćemo se nositi sa tim teretom tokom narednih godina i decenija, sa nezahvalnim prognozama i perspektivama u pogledu uspjeha i sa sigurnim nizom nepovoljnih promjenjivih koje će nam u kontinuiranom toku stvarati nove probleme, blokade i situacije i dovoditi u pitanje postojanje, samo ovaj put na elementarnom nivou mogućnosti preživljavanja ili njenog odsustva. Vrijeme radi protiv nas, demografija, istorija i globalne političke prilike odavno su nam zakleti neprijatelji, a svako urušavanje pokrenuto (možda i vođeno?) s vrha teško da može institucionalnu građevinu ostaviti bez ozbiljnih oštećenja, bez obzira na (eventualnu) snagu i otpornost unutrašnjih zidova i potpornih stubova, naročito kada se uzme u obzir da, na veliki broj različitih načina, navedena građevina trenutno i ne postoji. Niti postojimo "mi", bar u okviru onog dijela "nas" koji čini njen sastavni dio. Dalji tok teško je i pokušati predvidjeti, budući da smo davno, legalnim putem ali bez našeg znanja i mogućnosti djelovanja, lišeni prava o odlučivanju o suštinskim pitanjima iz domena naše egzistencije. Oprobani metod ignorisanja u kome se objektivni podaci i realna stanja sakrivaju pod plaštom nevažnih informacija servisnog tipa, euforičnog hiperpozitivizma i neumjerene upotrebe prefiksa naj- za svako postignuće, bez obzira na njegov kvalitet, objektivni značaj i realnu vrijednost, neće moći trajati vječno, jer informacije putuju brzo, kanala kojima se mogu širiti je sve više, a broj dostupnih alternativnih opcija (koje nemaju problema sa pitanjima egzistencije) se konstantno i permanentno povećava. Jedino bi se, možda, potpunim resetom, pokrenutim sa nižih nivoa i bezuslovno podržanim sa onih najviših mogao postići neki (pozitivan) rezultat, ali postoji opravdana sumnja da u slučaju ovih prvih za takvo nešto nedostaje neophodna doza složnosti, nezavisnosti, osmišljenosti i hrabrosti, dok se ovi drugi gotovo sigurno nikada ne bi upustili u takvo nešto, usljed brojnih razloga, koristeći pri tome pogodnosti pozicije i ekskluzivnu moć i pravo da svoje nedjelovanje, neodlučnost ili pristrasnost u svakom trenutku mogu opravdati pozivanjem na aksiomatski, sveznačenjski pojam "vitalnog nacionalnog značaja/interesa", i njegovo slobodno i neobrazloženo tumačenje. Pojednostavljeno rečeno, u ovom trenutku krajnje je nerealno očekivati bilo kakav korak i od jednih i od drugih, a time je nerealno očekivati da se  i samo stanje postojanja nekim čudom promjeni u plus. Na veliku žalost, izgleda da je samo nepostojanje postojana i trajna kategorija.