Warning: A non-numeric value encountered in /home/magarein/public_html/templates/as002032free/params.php on line 184

Warning: A non-numeric value encountered in /home/magarein/public_html/templates/as002032free/params.php on line 184

Happy New Fear

in Kolumne
19. 09. 30
posted by: Andrej
Hits: 268

Bojiš se. Života u državi koja kao da se svaki dan. Restartuje. Gdje je. Neka vlast. Vječito. U procesu formiranja. Konstitusanja ili konstruisanja. Gdje sa svih nivoa prijete. Zastrašuju. Predviđaju. Najgore. Najcrnje.

Gdje oni koji su došli. Iz potpuno drugačijih sistema. I kultura. Okupiraju prostore. I na njima. Te sisteme. I kulture. Nameću kao svoje. I ispravne. Jedine moguće. Bojiš se izuvenih patika. I stopala podignutih na stolice. Bosih ili u bijelim čarapama. U poslastičarnicama i restoranima. Tržnim centrima. Na klupama. Bilo gdje. Bojiš se osoba u crnom. Kojima ne vidiš. Ni lice. Ni pol. Samo siluetu. Dok ti idu u susret. Ili, svojom raširenošću, blokiraju prolaz. Na ulici. U hodniku. Na biciklističkoj stazi. Bojiš se i dugih brada i srazmjerno kratkih nogavica. Šamara i pogrdnih riječi. Za poljubac. Ili zagrljaj. Golo rame. Ili gola leđa.

Bojiš se pogrešne i nakaradne estetike. Uz koju ide potpuno odsustvo etike. Estetike koja svakodnevno pobjeđuje. Pobija. Sve što je lijepo, ukusno i smisleno. Sve što je pismeno. Bojiš se i onih koji su je uveli. I nametnuli. Jer oni vladaju. Bojiš se i vlastite spoznaje. Koja, u tvojoj svijesti, iz godine u godinu, postaje sve očiglednija. Da je sve što se dešavalo devedesetih imalo za jedini cilj. Da oni dođu. U prvi plan. Da zavladaju i dominiraju. Baš kao što to čine. Danas.

Bojiš se uzdržanih. Koji nisu ni za ni protiv. Koji nemaju stav. Ili čekaju da se pojavi. Neka umirujuća većina. Uz čiji stav i mišljenje se mogu. Prikloniti.

Plašiš se granica. Zidova. Zatvaranja. Institucionalizovanja. Nametanja prostornih ograničenja. Koja postaju fizička. Ili ih neko proglasi za imperativ. Obavezujuće stanje. Ili vid ponašanja.

Strah te je i kamera. Koje su svuda. I služe za to. Da te čuvaju. Umjesto ljudi. U uniformama. Ili u civilu. Koji su za to plaćeni. Ili bolje od njih. Strah te i toga što neko možda i zaista vjeruje. U to.

Bojiš se i smjelosti. Da se, sa visoke, najviše pozicije, mladim ljudima, javno, na snimanom skupu, na otvorenom, izjavi. Kaže. Saopšti. Da, parafrazirano, mogu biti najbolji studenti. Ali im to ništa ne vrijedi. Ako nisu u politici. Smjelosti da se. U udarnom terminu. Na javnoj televiziji. Praktično. Izjavi. Da je 90% zaposlenih. U javnom sektoru dobilo posao. Po političkoj osnovi. U prevodu, na osnovu pripadnosti. Nekoj političkoj partiji. Naravno, plašiš se i toga. Što je izjavljeno. Mada je sam čin mnogo gori.

Plašiš se i obrazovnog sistema. Koji obara kvalitete zarad kvantiteta. U čijem radu, umjesto nastavnika, profesora i učenika, veću i jaču upravljačko-odlučujuću ulogu imaju. Birokratija. Politika. Zamaskirana. Pod okrilja ministarstava i lokalnih zajednica. Vjerske institucije. I roditeljske Viber grupe. Sistema u kome se, umjesto individualnosti, jača kolektivnost. Autoritetom i mjerama koje imaju dubok korijen. U prošlom vijeku. Gdje se utapanje u kolektiv pozdravlja. Kao poželjno. A svaki pokušaj posjedovanja. Vlastitog identiteta. Posmatra kao sistemska anomalija. Koju treba ukloniti kao neželjenu izraslinu. Kao tumor.

Strah te je i visokog obrazovanja. Prikrivanja, čuvanja i opravdavanja. Plagijatora. Kompleksnog. Mahom nenastavnog i stranački obojenog. Birokratskog aparata. Koji je u njegovoj pozadini. Konačno, i paradoksalne politike. Koja ga prati. I određuje. U kojoj se, s jedne strane, forsira. Zapošljavanje i opterećivanje domaćih kadrova. Gdje se očuvanje jezika i pisma postavljaju kao pitanje. Od suštinskog. Nacionalno-identitetskog interesa. Svetinja. Međutim, s druge strane, se stimuliše. Odnosno, preciznije rečeno, nameće. Izvoženje svih stručno-naučnih postignuća. Otjelovljenih u pisanoj formi. U časopise i zbornike. Strane. Na nekim listama. Koje je neko postavio. Ili nametnuo. Kao naučno i kvalitativno mjerodavne. Za nešto. Sve je to, naravno, na engleskom. Jeziku. Eventualno, na nekom drugom. U svakom slučaju, stranom. Nipošto tvom. Maternjem. Bojiš se i toga što se, na taj način, zakonski. Legalizuje. Beskontaktni odliv mozgova. Odnosno svega onoga što ti mozgovi mogu. Ili bi mogli. Stvoriti. Napisati. I potom praktično implementirati. U svojoj državi. Bojiš se apsolutnog odsustva. Bilo kakvog sistema. U pogledu domaćeg izdavaštva na univerzitetskom nivou. Ne. Sve što valja. Treba poslati. Vani. Nekome. Ovdje nije potrebno. Tako izgleda.

Plašiš se manjka. Majstora. Inženjera. Inovatora. Srednjoškolaca i studenata zainteresovanih za nešto više. Od položenih ispita. Sticanja diplome. Međuorganizacionih ili međustranačkih prepucavanja. I zapošljavanja. Kao konačnog ishoda. Zato je, valjda, petnaest minuta kiše. Ili nevremena. Dovoljno. Da napravi poplavu na ulicama. Izazove lavine. Prekine program. Na kablovskoj ili satelitskoj televiziji. Uspori ili zaustavi internet. I mobilnu telefoniju. Bio je rat. Svemogući izgovor. Koji. Jednakim intenzitetom. Obilježava posljednjih dvadesetpet godina. Tvog života. A plašiš se i izgovora. Itekako.

Bojiš se i odsustva. Netabloidne i nepolitičke dnevne štampe. I viška one druge. Kao i njenih bezbrojnih inkarnacija na internetu. Politički pristrasnih medija. Neubljedljive opozicionosti i objektivnosti onih drugih. Medija. Koji se prave. Da to nisu. Da su drugačiji. Bojiš se virtualnih hajki. Koje tako lako. Pređu. U sferu realnog. Medijskog. Svih onih. Dokonih. Koji komentarišu i prepucavaju. Se. Na internetu. Ispod neke vijesti. Teksta. Ili komentara. Bojiš se društvenomrežnih propovjednika. Pozivača. Na akciju. Ironičnih komentatora društvene stvarnosti. Podizača svijesti. O. Nečemu. Ili nekome. Naročito onih kod kojih je nedovoljna informaciono-komunikaciona osviješćenost. Ili pismenost. Dovela do teško izlječive mitomanije. Otjelovljene. U pogrešnom. Ili, bolje rečeno, precijenjenom. Doživljaju važnosti vlastitih stavova. Iznesenih putem statusa ili komentara. Na društvenomrežnim profilima. Ili već na nekom drugom. Mjestu. U vrletima nedodirljivog. Elektronskog. Svijeta.

Bojiš se i statusa. Koji ima. Kultura. Svedena na event. Što je engleska riječ. Za događaj. Tako da se kultura. Praktično. Događa. Nije nešto. Stalno. Ili, umjesto nje. U prvi plan dolaze. Kulturnoumjetnička društva. Bojiš se i nametanja. Svega što ima prefiks etno. Kao jedinog autentičnog. Izvornog. I pravog. Što je potrebno. Ne. Neophodno. Očuvati. Kroz ponavljanje. Oponašanje. I reciklažu. Nasuprot kulturi stoji ideologija sporta. Obaveza kolektivnog. Praćenja. Komentarisanja. Obožavanja. Ili kritikovanja. Sportskih individua. Kolektiva i pojava. Bučnog navijanja. U baštama i ugostiteljskim objektima. Vožnje ulicama. U kolonama. I blokiranja istih. U slučaju postignutih uspjeha. Sve legalno i dopušteno. Bez obzira na doba. Dana ili godine. I to ti, takođe, unosi strah. I nemir. Pošto nije dozvoljeno. Jednostavno nije. Prihvatljivo. Ne pokazivati interesovanje. Ignorisati. Ne podržavati. Ne navijati. Ne idealizovati. Ne identifikovati vlastito biće, identitet i nacion. Sa sportskim. Postignućima. Rezultatima. Jednostavno si razočarenje. Ako to ne činiš. U boljem slučaju. U gorem si jednostavno. Izdajnik. Sumnjivo lice. Nedovoljan ili nikakav. Patriota. Domoljub. Ili rodoljub.

Plašiš se i načelnog diskursa strogoće. I obavezivanja. Na ustupke. Povinovanje i samožrtvovanje. Koji karakteriše gotovo svako. Javno. Obraćanje. Na bilo kom nivou. I bilo kojim povodom. Svi nekako mašu. Kažiprstima. Prijeteći savijaju obrve. Užurbani su. Zabrinuti i ozbiljni. U vlastitoj. Važnosti. I uhljebljenosti.

Bojiš se bahatih vozača. I onih koji ne čine ništa. Da ih spriječe. Da to budu. Ili da ih bar obuzdaju. U njihovoj bahatosti. Strah te i električnih trotineta. I čitave vizuelno-kulturološke i materijalne. Kao i estetske. Ideologije. Koja stoji iza onih koji njima upravljaju. Koji ih posjeduju. Plaše te i stalni radovi. Na ulicama. Kopanje. Bušenje. Dekonstrukcija. Čiji krajnji cilj predstavlja. Rekonstrukcija. Bila opravdana. Potrebna. Ili ne.

Konačno, plašiš se i bolesti. Bolnice. Kreveta. Smrti. Bilo one nagle. Iznenadne. Bez sistema, logike. I najave. Bilo one koja proizilazi. Iz dugog bolovanja. Iz patnje. Iz postupne fizičko-psihičke dekompozicije. Jednog. Bića. Bojiš se i posljedica. Koje smrt ima. Na one koji, nakon nje. Ostaju. Tuge. Praznine.

Naposlijetku, bojiš se da pročitaš. Da prođeš kroz ono. Što si napisao. U prethodnom tekstu. Da revidiraš svoje strahove. Odnosno njihov verbalizovani prikaz. Bojiš se da si. Kukavica. Paranoik. Pesimista.

Možda. Svejedno. U svakom slučaju se bojiš. To je jedino sigurno.