Ništa pametno

in Kolumne
18. 08. 23
posted by: Andrej
Hits: 476

Druga polovina avgusta najavljuje kraj. Ljeta. Ako ga je, uopšte, i bilo. Ove godine. Istovremeno, priprema početak. Nove školske godine. Septembarskog ispitnog roka. Kraćih dana. Jeseni i zime. Možda i novih radnih. Pobjeda. Poraza. Uspjeha. Stresova. Razočarenja i iznenađenja. 

U ovoj, 2018., dodatni kuriozitet je i to što najavljuje i izbore. Opšte, опште ili opće. Kao i sve ono što (će da) im prethodi. Plakati, bilbordi, LED ekrani. Televizijske emisije, gostovanja, forumi. Lobiranje, ispitivanje i ispipavanje. Botovanje. Svađe. Mi ćemo bolje. Jer su Oni loše. A Oni kažu obrnuto. I tako. U krug. Obrisani i blokirani Facebook prijatelji. Poštanski sandučići pretrpani. Glavama, imenima, programima i obećanjima. Podsjetnicima i sugestijama. Upozorenjima na to šta će biti ako svoj glas daš Njima, a ne Nama. Opšti medijski i društvenomrežni apel i lament da se izbori ne ignorišu. Odnosno, da se "na" njih, koliko god to bilo jezički polemično i nelogično, "izađe". Budući da je to dužnost. Obaveza. Neophodna staza i sistemska karika. Boljeg. Života. I sretnije i sigurnije. Budućnosti. Pitanje je samo. Za koga. I na koji. Period. 

Međutim, ukoliko se zanemare spiskovi i izbornim rezultatima uslovljena organizacija vlasti na besmisleno nebrojenim nivoima organizacije administrativno-upravnog sistema države u kojoj živiš, u opštem predizbornom metežu, običnom, stranački neaktivnom, neuključenom i neinstruisanom biraču, ili civilu, nekako uspijevaju promaći. Neki drugi, samo odabranima vidljivi. Spiskovi. Liste. Rasporedi. Radnih mjesta. Rukovodećih i službeničkih pozicija. Prvenstveno u državnom. Platnom sektoru. Ali ponekad i u privatnom. U skladu sa lojalnošću. Pripadnošću i vezama. Eventualno i stručnim i profesionalnim kvalifikacijama. Eventualno otjelovljenim. Kroz neki vid. Školovanja. Obrazovanja. Mada to nije uvijek. Neophodno. I presudno. Doduše, u trenutku izbora, ti spiskovi, možda, i ne postoje. U fizičkom obliku. Kao pisana, odštampana materijalizacija. Usmenih obećanja. I prećutnih dogovora. Oni u tom obliku ožive kasnije. Kad i nakon što postanu poznati. Rezultati. Izbora. Tada "hadžije dijele rejone". Prema samo njma poznatim principima proporcionalnosti. I reciprociteta. Bez konkursa. Djelovanjem sila sa viših političkih pozicija. Ili kroz njihovo formalno i formalizovano usmjeravanje. Ka određenim. Podobnim. Kandidatima. Tačno se zna. Koje radno mjesto pripada. Kojoj stranci. U lokalnom, opštinskom, entitetskom ili državnom lancu. Ishrane. Od industrije i privrede, preko administracije, pa do kulture, prosvete i zdravstva. Ništa nije sveto. I nedodirljivo. "Tamo idu dva naša. Ovdje jedan njihov. Jbg, mora. Ali zato tu idu tri vaša. Ostaje mjesto za jednog od onih. Neka postave onu/onog/ono..." Izgleda da, bez autodefinisanja, angažmana i aktivizma u okvirima određene političke stranke i usvajanja i primjenjivanja principa kolektivne svijesti koju nameće određeni (politički) program jednostavno nije moguće dobiti, čak ni obični, posao. A o nekim višim, odlukodonosećim ili (bar parcijalno) rukovodećim ili upravnim funkcijama je izlišno. I govoriti. Važno je napomenuti da, čak, ni pasivni simpatizeri sa aktivnom svješću o tome za koga će glasati veoma često ne mogu predvidjeti obrte nastale primjenom navedenih principa. Proporcionalnosti i reciprociteta. Neočekivani obrti su uvijek mogući. Nerijetko, nekad, za nekoga, i u potpunoj suprotnosti sa datim glasom. U njihov ishod su upućeni samo oni koji će biti postavljeni. I, logično, oni koji postavljaju. I diktiraju prava, obaveze i lojalnosti. Proizašle iz tog i takvog. Postavljanja. Na koje nikakvi izbori i glasovi koje pojedinac daje ne mogu direktno i kontrolisano uticati. A čiji obim je daleko veći. I direktnije te se tiče. Od političke podjele i organizacije izvršnih nivoa vlasti. Za koje. Kao. Glasaš. 

Stoga je opravdano pitanje. Zbog čega bi. Uopšte. "Izašao na". Izbore. Osim da, po principu "važno je učestvovati" spriječiš. Da neko drugi. Na nekom drugom mjestu. (Zlo)upotrijebi listić. Namijenjen tebi. Odnosno, tvom glasu. Što je razmišljanje koje bi, s obzirom na broj uključenih kontrolora, posmatrača, brojača, identifikatora i analitičara iz različitih stranaka, organizacija, organa i organela, trebalo da predstavlja relativnu paranoju. Međutim, praksa i iskustva onih koji su bivali uključenih u okoizborni proces često ukazuju da navedena paranoja, u velikom broju slučajeva, nije nimalo relativna. Već ima stvarno uporište. Osmišljena perfidnost lako nalazi prostor za djelovanje čim naiđe na nemarnost. Ukorijenjenu u našem mentalitetu gotovo u svojstvu karakterne osobine. Ali, i kad bi se desilo da, kao uzoran i samosvjestan punoljetni građanin "izađeš na" izbore, tek to bi otvorilo ono osnovno. Pitanje. Pitanje davanja. Svog. Glasa. Nekome. Ili djetinjastog (ali nekad tako privlačnog) uništavanja glasačkog listića. Ili njegovog onevažećivanja na neki drugi način. Oni koji se razumiju i koji propagiraju kažu da svaki glas ima važnost. I vrijednost. Što si stariji, sve manje vjeruješ u to. A iskustvo od dvadeset i kusur godina biračke punoljetnosti, kao i ono o čemu si pisao u prethodnom pasusu, dodatno govore u prilog. Pomenutom odsustvu vjerovanja. U to. Da neko, za koga bi mogao glasati, istinski želi dobro. Bilo kome. Osim sebi.