Možeš pobjeć'!

in Kolumne
20. 09. 14
posted by: Darko Kovačević
Hits: 531

Sad si slobodna. Položila si sve što treba. Odsvirala sve što i kako je od tebe traženo. Prethodno si odslužila svoje četiri godine pošteno i savjesno, sa ozbiljnošću, odgovornošću i obrazom. I akumuliranim stresovima i frustracijama koje su ti nametnute.

Istrpila si i završna birokratsko-upravna poniženja, psovke i iživljavanja od strane osobe toliko beznačajne, bezobrazne, bezobzirne, nesposobne, neugledne, vulgarne, zle i ništavne da na nju prosto ne vrijedi trošiti riječi. Kao i onih koji se, uprkos tome što su toj osobi nadređeni, u odnosu prema njoj ponašaju upravo suprotno, podređeno i servilno.

Gotovo je.

Idi dalje. Bilo onako kako si planirala (ako je danas uopšte nešto moguće planirati), bilo na neki sasvim drugi ili treći način, koga, u ovom trenutku, nisi ni svjesna. U svakom slučaju, bježi. Kad možeš. Od njega, nje, njih, nas, mene. Svejedno. Samo bježi. Ovdje, očigledno nikom nisi (bila) potrebna. Niko neće napraviti sastanak, sjednicu, čak ni online chat kako bi identifikovao, razmotrio ili, nekim čudom, možda i reagovao na činjenicu da je jedna od najboljih, praktično, pobjegla. Odmah po završetku osnovnih studija. Glavom bez obzira. Niko se zbog toga neće potresti. Neće tražiti razlog. Niti se zapitati da li je tvoje bjekstvo nečija odgovornost. Nastavak studija na nekom drugom mjestu je sasvim normalna stvar, reći će. Možda će čak naći način da to iskoriste kao vlastite reference. Pošto im je to, nedovršenim, neosmišljenim i nemarnim sistemom dopušteno. A reciklirani koncertni i nekoncertni programi, korepeticije i četveroručno odsvirane solo kompozicije se, ipak, ne mogu koristiti doživotno. Ili mogu, ali neka i tebe. U nekom obliku i za svaki slučaj. To ionako niko ne čita. A dobro izgleda na papiru.

U sebi će, istovremeno, misliti da je dobro što si otišla. Budući da si ih, u sviračkom pogledu, davno prevazišla. Sati koje si provela u vježbanju su samo tvoji, nikad to nemoj zaboraviti. Koliko god da ih neko prisvaja i na njih polaže pravo i u tvojim uspjesima ističe vlastite zasluge. Sve što si, sama si. Postigla. Vlastitim. Radom.

Svijest o tome da te je, nekako, nečim, trebalo zadržati, jednostavno ne postoji. Lakše je živjeti na visinama vlastitog ega i osjećaja autokvalitetnosti nego objektivno, profesionalno i bez sujete i nadmenosti sagledavati vlastite studente. Ili bar one najbolje među njima.

Tebe, srećom, ništa od navedenog neće doticati. Pošto ćeš već biti dovoljno daleko. Od njega, nje, njih, nas, mene. I konačno ćeš, valjda, moći da gradiš vlastiti muzički izraz, neopterećen i nepritisnut cinizmom, sarkazmom, ironijom, kritikovanjem, pogledom i komentarima s visine, odsustvom lijepe riječi i konstantnim nametanjem latentnog osjećaja krivice i straha. Negdje drugo sigurno postoje neki drugi koji će s tobom raditi drugačije, uvažavajući tvoj svirački i intelektualni identitet i integritet. A čak i ako to ne bude slučaj u potpunosti, budi uvjerena da će ti biti bolje. Iz prostog razloga što je teško da nešto može biti gore od onoga iz čega si pobjegla. Od sujetnih neljubaznosti umjesto konstruktivnih savjeta. Od neodržanih časova ili onih za koje je bolje da nisu ni bili održani. Od grča u stomaku, knedle u grlu i tena nagriženog stresom. Od straha od riječi. Od nezadovoljene potrebe za riječima. Od javnih nastupa koji su ti, s jedne strane, uskraćivani i branjeni, a druge nuđeni ili nametani gotovo isključivo u situacijama kad je trebalo da se institucija, u revijalnim ili ceremonijalnim, medijski propraćenim situacijama, pohvali tobom i tvojim kvalitetima. Od svođenja na muzičku tačku, intermeco poteban da se ispuni tražena minutaža u okviru nekog, po pravilu nemuzičkog, dešavanja. Od čekanja na potvrde i uvjerenja, viška pitanja i stalnih devalviranja. Od ispiranja mozga. Od borbe protiv gubljenja sebe u sebi.

Samo polako. Složiće se kockice, prioriteti, dokumenti, mjesta, zvukovi, note i prsti.

Ne osjećaj grižu savjesti, nisi ništa pogrešno uradila. Ne javljaj se ni njemu, ni njoj, ni njima, ni nama, ni meni. Ne podnosi izvještaj. Ne osjećaj obavezu. Jedino što možeš dobiti jesu ignorisanje, neki cinični komentar, zajedljiva primjedba upućena s nebeskih visina profesorstva i, eventualno, lajk ili smajli. Prevaziđi, zaboravi i nastavi. S osmijehom.

Možeš pobjeć'!