Autoritetima i uzorima

in Kolumne
17. 10. 02
posted by: Andrej
Hits: 430

Nekad ste mi bili autoritet. Možda, u nekim segmentima, čak i uzor. Ljudski. Profesionalni. Generalni. Neki sigurno. Vjerovao sam vam. Vašem sudu, vašoj istini i vašoj pravdi.

Mislio sam da vam je stalo.Da ste drugačiji. Da se, svojim primjerom, svojim djelovanjem, zalažete za bolje. Drugačije. Naprednije i neštetnije. Prelazio sam preko svih negativnosti koje sam kod vas, tokom vremena, primjećivao, smatrajući ih za slučajnost. Za loš dan. Trenutak slabosti. Smatrajući, na kraju krajeva, da mi se to samo učinilo. Jer, vi ne možete biti loši. Proračunati. Samosažaljivi. Autistično vlastitointeresni. Manipulativni. Tako sam mislio. I griješio. Dok, na kraju, nisam shvatio. Da sam istinski pogriješio. I, tom prilikom, neminovno, spoznao. Pravog. Vas. 

Znate, ako u životu odlučite nekom biti nešto iznad, uzor, autoritet ili neka treća, srodna kategorija, ili vas u takvu poziciju dovedu životne, profesionalne, obrazovne ili neke druge okolnosti, morate biti, ili vremenom postati, svjesni odgovornosti. Koju imate. Trajno. Kako prema onima koji vas na toj poziciji i u toj ulozi vide i doživljavaju, tako i prema samom sebi. Ni jedan ni drugi entitet u tom odnosu ne biste smjeli izdati. Niti iznevjeriti. Samo tako možete opstati. U ulozi. I funkciji. U protivnom, postajete opozicionirana primadona ili nezainteresovana marioneta, u oba slučaja suštinski zadovoljna svojim položajem i statusom, ali bez ikakve stvarne emocije, akcije i reakcije prema onima koji to, od vas, na osnovu prethodnim (ne)iskustvom formiranih zabluda i vjerovanja o vama, očekuju. Krijete se iza osmijeha, ekrana računara ili neke polu-neodređene priče. Na temu dnevne politike, unutarstručnih i unutarkolektivnih ogovaranja, svjetskih kriza, teorije i prakse zavjere. Vremenskih prilika. Ili sporta. Nastojite ostati superiorni. Vladari materijom. Informacijama i dezinformacijama. Od usputno sakupljenih mrvica pravite narative koji bi trebalo da svjedoče o vašoj upućenosti. Poznavanju svega. Dobrim i aktuelnim izvorima. Spremnim da ono bitno što (sa)znaju dijele. Sa vama. Na nelagodnost, pitanja ili djelovanja koja vam nisu po volji odgovarate uvrijeđenošću. Stavom "sa visine". Pozivanjem na vlastite zasluge iz prošlih vremena. Uz potpuno ignorisanje ili previđanje onoga što je, od strane sagovornika, za vas učinjeno. Skretanjem teme na nešto sasvim deseto, potpuno neutralno i nesuvislo. Pričom o vlastitom zdravstvenom stanju koje je narušeno od siline vašeg zalaganja za druge. Ili, prosto, ignorisanjem. Prelaženjem preko tuđih riječi ili otvorenim stavom o nebitnosti i nepotrebnosti onoga što vam se govori. Koliko god za sagovornika bilo bitno. Da vam to saopšti. Vi nemate razumijevanja. Ili ne želite čuti istinu. O nečemu. Ili o samima sebi. 

Čak i ako/kada vam slučajno (za)treba neka usluga ili pomoć, nastojite to predstaviti kao svojevrsno činenje usluge. Jer onaj od koga vi tražite uslugu treba da je počastvovan. Što mu je takva čast dodijeljena. U isto vrijeme ste, često, grozno, izvještačeno ljubazni. Ljigavi. Po potrebi se dotičete starih zasluga i uspješno zaobilazite sve ono što je, zauzvrat, urađeno za vas. Smješkate se. Pitate za članove porodice. Ili pričate o svojim. Članovima. Ili problemima. Izvlačite naftalinske, paučinom ulijepljene situacije u kojima se gađate imenima koja bi trebalo da zvuče poznato i moćno onome ko vas sluša. I usluge koje su vam nosioci tih imena učinili. Još se, pri tome zahvaljujući. Na ukazanoj časti i povjerenju. Pa kako onda, uopšte, nakon toga, neki obični smrtnik da se usudi da vas odbije? Vi to tako posmatrate. I svoj ugao gledanja projektujete na sagovornika. I ne samo to. Sve mora biti u najkraćem roku. Vi morate imati prednost. Prioritet. Vi ne smijete. Čekati. I nije vas sramota. Da (i) to stavite do znanja. Onome od koga tražite uslugu. Ili pomoć. Ili već nešto. Ostale obaveze te osobe nisu bitne. Bar vama. Nisu. 

Naravno, vi niste glupi. Niti naivni, ili neiskusni. Daleko od toga. U protivnom biste teško postali. To što jeste. Tako da sigurno imate sposobnost. Da uočite. Trenutak. U kome, u nečijim očima, prestajete biti ono što ste bili. Ali vas to ne dodiruje. Posebno. Budući da je spoznaja o nečemu ili nekome (u ovom slučaju o vama) individualan i subjektivan proces. Koji se odvija na nivou pojedinca. I ne zahvata sve "podanike" istovremeno. Tako da, nekako, neko uvijek ostaje. A vi se, duboko, nadate se da će tako biti. I dalje. Sve dok vam to bude potrebno. Stoga, s vremenom, kada teret iznevjerenih očekivanja koji vidite u nečijim očima postane pretežak za vaša pleća, neke ljude, jednostavno, otpišete. Drugima pričate loše o njima, dok im se, istovremeno, smiješite prilikom susreta (jer, ko zna, možda će vam ponovo biti potrebni) i tako igrate licemjernu dvostruku ili mnogostruku igru. Sa samim sobom. Želite u vlastitoj svijesti ostaviti utisak da ste nekoga otpisali, izbjegavajući da se suočite sa činjenicom da je taj neko mnogo ranije otpisao vas. I da ljubaznošću koju pokazuje prema vama demonstrira isključivo vlastiti kućni odgoj. Poštovanje prema onome što ste (nekad, valjda) bili. I daje svoj doprinos licemjernosti čitave situacije. Čitavog odnosa. Pa ko duže izdrži. Nije neki poseban. Napor.

Ono najgore je već prošlo. A vaš autoritet stvar prošlosti. O uzoritosti da ne govorim.