Dragi Ed.. čekaj, zašto bih ti rekla da si drag? Zvuči poprilično suludo tebe nazivati dragim čak i kako bi se zadovoljile neke konvencije. No, posljedica negiranja nekih opštih mjesta u kulturi me je i dovela do tebe.

Stajao sam na stomaku sopstvene sjene i pokušavao čuti smirene otkucaje oblika koji me okružuju. Isprekidani gutljaji pljuvačke pratili su pokrete mojih očiju. 

-Krenimo. Dugo stojimo.

Podigoh kapke i pogledah u njegov nestvarno izdužen vrat na koji se nastavljala glava. Iz ove blizine činilo mi se da je neuporedivo veća no što bi to morala da bude. Koješta.

Scena 8

Kurtova soba. Okolo je nekoliko gitara, ploča i praznih boca alkohola. Kurt drži jednu punu i pije.

KURT: Neću više da igram ove uloge. Neću više da budem.. Nisam više. Ove jebene misli mi ništa više ne govore! Prazno, prazno a ja sam umoran! (lupa se po glavi). Mene moja drama više ne interesuje ali njih zanima! Ali Amanda.. Jesam li ja to...?

Vozim se u metrou. Sa mnom je rođak Marko.  Stojimo, jer je gužva prevelika. Kraj radnog vremena. Ljudi gladni, a siti, idu kućama poslije napornih poslovnih obaveza. Umor je ostavio traga na njihovim licima. Neprijatna atmosfera odsutnosti. Svaka glava kao pojedinačna košnica, sa hiljadu rojeva misli. To su ti trenuci kad se i duša i um uznemire. Um željan odmora, duša žedna osjećanja. Poznajem osobe koje su tokom života izgubili jedno od to dvoje. Nažalost, poznajem one koji su izgubili i jedno i drugo, i postali prihvaćeni.

LIKOVI

KURT KOBEJN

KORTNI LAV

ČOVJEK U CRNOM ODIJELU, ne znaju se godine ali izgleda kao da mu je oko četrdeset

ČOVJEK U BIJELOM ODIJELU, izgleda izrazito mlado

DVIJE DJEVOJKE, oko dvadesetak godina

AMANDA

KERI

PAŽNJA: NIJE PREPORUČLJIVO PREVOĐENJE OVOG TEKSTA NA NEKI DRUGI JEZIK!

ATTENTION: TRANSLATION OF THIS TEXT TO SOME OTHER LANGUAGE IS NOT RECOMMENDED!

Na klupi pored trafike sjedi Zlaja. Poslije dvadesetak minuta čekanja, na parking dolazi Golf dvojka. Iz njega izlazi Šome. Zatvara vrata od auta i maše šoferu koji odlazi, narušavajući mir okoline zvukom otpalog auspuha.

Ljeto. Sunce se polako topi i nebo brzo poprima nijansu kompota od malina. U glavi se miješa utisak i ukus.

Ispred Hrama Vasilija Blaženog stoji pas. Začuđeno posmatra bujicu turista čija sreća sa lica zapljuskuje njegove oči, ne shvatajući šta je izvor te čiste rijeke zadovoljstva.

Ustajem još uvijek snena i pokušavam da kontrolišem hod. Naslijepo tražim šteku od vrata toaleta. Nalazim je, nakon što sam par puta ogrebala drvo. Ne obazirem se na to.

Za Lolu i Aleksa

P. S.  Oni nisu mogli razumjeti. Nisu imali dovoljno vremena. 

Vi ćete imati.