Znanje je presjek istine i vjerovanja

in Proza
17. 09. 27
posted by: Miljan Krajišnik
Hits: 306

 

Ljeto. Sunce se polako topi i nebo brzo poprima nijansu kompota od malina. U glavi se miješa utisak i ukus.

Ispred Hrama Vasilija Blaženog stoji pas. Začuđeno posmatra bujicu turista čija sreća sa lica zapljuskuje njegove oči, ne shvatajući šta je izvor te čiste rijeke zadovoljstva.

Na palac podignute ruke Kuzme Minjina, koji zajedno sa Dmitrijem Požarskim čini spomenik ispred hrama, slijeće ptica.

-Ćao!

-Zdravo, zdravo!-pas ljubazno otpozdravlja.

-Je li vruće?

-Onako. Došao da se malo izblejim.

-Aha. Kako se zoveš?

-Ja sam američki stafordski terijer.

-Mislila sam na tvoje ime. Sa ogrlice.

-A to. Zovem se Bil.

-Kao Klinton. Zanimljivo.

-Kažu da je bio dobar političar.

-Ne znam koliko dobar političar, ako zamislimo da je stvarno bio dobar, može biti opravdanje da i nije bio tako dobar čovjek.

-Po čemu to zaključuješ?

-Znaš li ko je Medlin Olbrajt?

-Znam. Ona je profesorica na fakultetu sinu od moje vlasnice.

-Šta predaje?

-Mislim diplomatiju. Što?

-Dok je ona bila državni sekretar za Klintonovo vrijeme, letjela sam preko Iraka i prvi put u životu vidjela rijeku krvi.

-Jao strašno! Od čega?

-Čula sam da je ta rijeka sprala smrt pola miliona tamošnje djece.

-Pa to je užas!

-I kad su je pitali, tu sekretarku, je li vrijedila smrt petsto hiljada iračke djece, ona je odgovorila: Da, vrijedilo je!

-Ja u to ne mogu da povjerujem!

-Nek' ti neko pokaže na internetu. Ima cijeli intervju.

-Zgrožen sam. To nikako nije čovječno!

Jedan od prolaznika pomilova zabrinutog psa po glavi i nastavi svojim putem.

-Nego, reci mi, imaš li još drugara tamo gdje živiš?-upita ptica.

-Pa imam. Ima baš dosta pasa raznih vrsta, tako da nije dosadno.

-Znam da je Amerika pasja država.

-A kako se ti zoveš?

-Ja sam ptica i nemam imena.

-Izvini, nisam znao.

-Ma opušteno. Nego šta ćeš ti u Moskvi?

-Ne znam stvarno. Doveli me moji vlasnici.

-Fino. Sviđa li ti se Moskva?

-Da, lijepa je. Samo mi malo nije jasno...(gleda oko sebe)

-Šta?

-Zašto su ljudi ovoliko radosni?

-Što ti je to čudo? Ne shvatam.

-Na primjer u Vašingtonu gdje ja živim, prolaznici nisu ovako oduševljeni.

-Biće. Treba da prođe vremena.

-A zašto?

-Da bi Vašington, ili bilo koji tamošnji grad, imao vrijednost.

-Opet ne shvatam, kakve veze ima prolazak vremena sa vrijednosti?

-Pa kako nema? Vidiš na primjer, Moskva postoji od 12. vijeka. Do danas je prošlo oko devesto godina. I upravo ta njena duga istorija je jedan on značajnih faktora zašto ima toliku vrijednost.

-A kad je Amerika nastala?

-Misliš na kontinent ili na SAD?

-Zar ima razlike?

-Naravno da ima. Amerika kao kontinent je tek otkrivena, krajem 15. vijeka.

-A prije toga je li postojala?

-Jeste, samo je nije bilo na mapi.

-A SAD?

-One su nastale nedavno. Prije dvjestotinjak godina.

-Ahaaa. Sad mi je jasnije.

-Super.

-Ali opet ne razumijem, kako su za tako vrijeme postali tako bogati i moćni.

-Pa, ima više razloga. To je malo duža priča.

-Ok.

-Samo mi se nikako ne sviđa odnos koji su imali prema crncima.

-Kakav je bio odnos?

-Pa tretirali su ih kao životinje. Tukli, bičevali, prodavali na pijaci, ili zamjenjivali za neku drugu životinju.

-A je li Rusija ikad imala robove?

-Ne.

-Pa kad je to kod nas prestalo?

-Nedavno, krajem 19. vijeka.

-Pa kako je onda prošli predsjednik bio crnac?

-Što ne bi bio? 

-Pa kako ga nije grizla savjest, da se bori za državu koja je ubijala njegove pretke?

-E to ni ja baš ne shvatam. Ali znam kad je izabran, da je to bila bombastična vijest.

-A da te pitam kad smo već kod bombi, pred kraj drugog svjetskog rata, zašto je Amerika bacila dvije atomske bombe na Japan?

-Meni nije jasno zašto je uopšte bacila ijednu. Jer Japan je već bio poražen.

-I to što kažeš.

-Ali nije to mala stvar. Od posljedica tih bombi i dan danas umiru ljudi. I rađaju se poremećeni.

-Ima i kod nas dosta poremećenih.

-U kom smislu?

-Pa udaje se na primjer, muškarac za muškarca, ili žena za ženu.

-Pa morate imati toga dosta jer je to tamo i nastalo.

-Od toga mi se povraća.

-Zbog toga ja, kad god mogu, dođem ovdje i uživam u najljepšem i najzdravijem gradu na svijetu.

-Lako je tebi, kad imaš krila.

-To si u pravu. Ali sve ima svoje. Ti dobijaš ljubav od ljudi. Ja od svega ostalog.

-Šta je najljepše što si ikad vidjela?

-Od stvari što je ljudska ruka pravila, to je onaj ring u Rimu i Akropolj u Atini. I piramide u Egiptu, naravno. A od prirodnih bogatstava, najljepši su mi predjeli Afrike.

-A na kom je Rusija mjestu? Odnosno Moskva.

-Sve ovo nabrojano je na drugom mjestu. Na prvoj poziciji je je ovaj grad. Prirodan, dragocjen, vječan. U njemu se osjaćam sigurnom. I mogu da uživam u svemu. Pogledajmo samo sve što on ima! Da nabrajam, trebalo bi nam sedam dana.

-Pretpostavljam da ovdje imaš najviše prijatelja?

-Naravno. Pogotovo u izmailovskom parku.

-Kakav je to park?

-Najljepši, i najveći u svijetu. Kad se uporedi sa vašim Central parkom u Njujorku, ovaj u Moskvi je veći šest puta.

-A kakav je ostatak Rusije?

-Takođe neopisiv. Počevši od Sibira, Sankt Peterburga, preko Urala kao najstarijeg vijenca planina na svijetu, pa do dvanaest mora koja oplakuju cijelu državu. Što je takođe jedinstveno.

-A da li ljepota služi da bi joj se divili, ili da bismo uživali u njoj?

-Zavisi, kako gdje. I kako koja.

-E dobro. Hvala na razgovoru. Sad bih morao krenuti da me vlasnici ne čekaju.

-Važi. I meni je prijala priča.

-Vidimo se!

-Pozdrav!

Pas odlazi duž Crvenog trga, a ptica još koji trenutak ostaje na svom mjestu, gledajući u Spaskuju bašnju, na taj skladni sat koji vremenom kojim otkucava stvara pravdu istine, čiji je zvanični nastup neizvjestan, ali koji mora kad tad doći.

Od sunca su ostale posljednje zrake, kao zadnje varnice prskalice koja je pri gašenju. 

A kad se popije kompot, nije kraj. U tegli ostanu maline koje takođe treba pojesti.