Film bez scenarija

in Proza
17. 04. 10
posted by: Miljan Krajišnik
Hits: 472

Vozim se u metrou. Sa mnom je rođak Marko.  Stojimo, jer je gužva prevelika. Kraj radnog vremena. Ljudi gladni, a siti, idu kućama poslije napornih poslovnih obaveza. Umor je ostavio traga na njihovim licima. Neprijatna atmosfera odsutnosti. Svaka glava kao pojedinačna košnica, sa hiljadu rojeva misli. To su ti trenuci kad se i duša i um uznemire. Um željan odmora, duša žedna osjećanja. Poznajem osobe koje su tokom života izgubili jedno od to dvoje. Nažalost, poznajem one koji su izgubili i jedno i drugo, i postali prihvaćeni.

Pridržavam se za naslon od sjedišta dok metro usporava. Na stanici se vrši transvuzija putnika. U vagon ulaze novi ljudi. Staju na mjesto onih što su prethodno izašli.

"I život nije ništa drugo do metro sa puno vagona", kao što kaže Koeljo. "Nekada smo u jednom, nekada u drugom. A nekad prelazimo iz jednog u drugi. Na primjer, kad sanjamo ili kad dopustimo da nas ponese čudo."

Vrata se zatvaraju. Ponovo nastupa zvuk zakovitlane brzine.

Ali sad, za razliku od prošlog puta, među masom istih, primjećujem, tik pored moje desne strane, jednu djevojku. Posebnu. Drugačiju. Skromnu. Jednostavnu. I jedinstvenu.

Tog dana sam obišao najpoznatije znamenitosti Moskve. Ona je ljepša od svih njih zajedno. Ali uz idealne crte lice, mili osmjeh i savršene usne, oči! Na momenat hvatam njen pogled. Uživam u tih nekoliko stotinki. Razmišljam da li sam do sad u životu ikad i kod koga u očima primjetio ljepotu dobrote i dobrotu ljepote, istovremeno. Kod nje jesam.

Pomalo zbunjen i izveden iz kolosjeka date statičnosti, i uz dodatni jecaj šina koji narušava tišinu, gledam u pod sa prevelikom dozom oduševljenja.

Ponovo, ne uspjevajući da obuzdam svoje čulo vida, gledam njenu bezgraničnu simpatičnost. Prefinjenost ljepote.

Pažnju mi odvlači muška ruka koja sklanja pramen kose sa njenog čela. Tek tad zapažam muškarca, njenog sadašnjeg momka, možda budućeg životnog saputnika. Za trenutak je grli, drži uz tijelo. Razgovaraju.

A ja opet lovim njen pogled koji luta po vagonu. Moj organizam počinje da reaguje kao kad opadne šećer. Počinjem da zamišljam kako razmišljam, glumim zamišljenost, ne znajući kako da se ponašam, a da ne otkrijem moju neuravnoteženost lučenja hormona.

Poslije nekoliko momenata, kad dođoh sebi, kao bolesnik poslije šprice insulina, kroz glavu mi počeše prolaziti određene nedoumice. 

Pitam se, koliko je teško ne misliti o nečemu tako prelijepom kao što je ona, u nekim trenucima posvećenosti radu, učenju ili čitanju. I da li je uopšte to moguće? Ako jeste, koliko je teško? Ako nije, kako je izvodljivo gledati u jedno, dok je fokus na nečemu drugom, kao što je njeno iskonsko lice. Takođe razmišljam, da li je nju moguće zagrliti onoliko toplo i strastveno koliko ona ima topline i strasti u svojim očima. A pogotovo, da li se može poljubiti sa onolikom emocijom koliko ona budi osjećanja dok je držiš za ruku, na primjer. Ili samo gledaš, iz neposredne blizine, dok spava, sa kosom prosutom po jastuku.

"Uvaženi putnici, trenutna stanica je Aviamotornaja", čuje se na zvučnike. Ustaljeni sklop rečenica prilikom zaustavljana metroa, prekida me u razmišljanju. Mašti. Ili kako se to već zove.

Tu treba da izađemo. Još jednom se okrećem da je vidim, ali ne uspjevam od ljudi koji nestrpljivo čekaju da napuste vagon.

Zaustavljamo se. Sa jednim dijelom putnika, izlazimo Marko i ja.

-Jesi li vidio onu simpatičnu djevojku  pored nas?-pitam ga.

-Da. Baš je lijepa.

I bez mnogo mogućnosti za diskusiju, makar i tog povoda, upadamo u surovu kolotečinu gužve, koja ide prema izlazu, sa izraženim sirovim instiktom za preživljavanjem koji se aktivira u opasnim okolnostima. A primjetio sam da se javlja u takvim podzemnim stanicama.

Brzo koračam za njim, pokušavajući dok je još friško, da se detaljno prisjetim možda i nečeg najljepšeg što sam vidio u životu. Ali ne uspjevam u potpunosti. Tu količinu miline uspomena ne podržava. Iščezava brzinom metroa koji zamiče u tunel i odlazi zajedno sa njom. Sjećanje se jednostavno muti u žurbi. Gubi se, kao pjesma u prevodu.

Ali to je takt ovog grada.

Ritam života.