Pismo Edipu ili ucjena identiteta

in Proza
17. 10. 07
posted by: Ivana Golijanin
Hits: 458

 

Dragi Ed.. čekaj, zašto bih ti rekla da si drag? Zvuči poprilično suludo tebe nazivati dragim čak i kako bi se zadovoljile neke konvencije. No, posljedica negiranja nekih opštih mjesta u kulturi me je i dovela do tebe.

Saussureovi rituali i običaji su jednako relevantni kao i zapažanja nastala nakon velikih diskusija. Da budem preciznija, ti koji si oslobodio Tebu od kuge, ti koji si bio više slijep nego li veliki Tiresija, postao si strašnim usudom za sve one koji su tvoj život uzeli za početak vlastitog mišljenja, smisla i života.

Kada je slavni Sofoklo napisao još slavniju dramu Car Edip nije ni slutio (jeste bio Grk ali krajnji dometi njegove spoznajne moći nisu prešli granice Tebe) da će jedna scena biti epizodom mnogih drama u vremenima nakon njegovog.

Dan ovaj, rodit će te a i uništit., urla Tiresija nedugo nakon što ćeš ti saznati za strašnu sudbinu koja ti je nametnuta. Zapravo, ono o čemu ja želim da govorim je pojava jedne anomalije, fascinantne bolesti koja se raširila i zaustavila na svim granicama po kojima su ljudi. Tvoje uništenje je rodilo jednu posve čudnu vrstu monstruozne slobode da se stvari i pojave tumače na najbeskrupuloznije načine. Uživajući u komforu prostora koji je sam izmislio, Sigmund Freud iznosi ponosno teoriju Edipalnog kompleksa. Zamisli, kao što si ti stao ispred građana Tebe, tako i on stoji, ponosno držeći, u jednoj ruci dogorjelu cigaru a u drugoj svoju veličanstvenu objavu. Najveću poslije deset božijih zapovijedi. U ovome zaista nema nikakve metafizike : to su objektivna stanja sistema. Pod krinkom slobode zatvorili smo neka vrata koja su vaši bogovi držali uvijek otvorenim i tako počeli iznova i iznova objašnjavati neke pojave. Situacija je paradoksalna i to delezovski uvrnuta. Pošto smo se oprostili sa vašim smislom želimo da je sve savršeno. Iz te situacije, vođeni tvojim a ne Tiresijinim sljepilom očajnički ti pripisujemo nešto – uputili smo ti jednu maksimalnu, rasplinutu odgovornost! U pismu svom prijatelju Wilhelmu Fliessu, Sigmund poistovjećuje svoj osjećaj prema majci sa onim koji si ti osjetio. Na taj način se usudio mitsku paradigmu postaviti za jednu hipotezu koja nam je neupitna univerzalnost. Postao si psihičkom instancom jer je ono nesvjesno u čovjeku pripisano mitskoj dramaturgiji. Proročanstvo smo uzeli za uzrok. Zamisli kako tek poopštavamo druge pojave. I tom putovanju ka krajnostima djelujemo nekakvom logikom univerzalnih efekata.

Tvoja smrt je započela jednu igru tame i svjetla, najveću nakon Fausta i Mefistofelesa; mjesto ekstaze i iščeznuća vrijednosti. Iza objektivnosti se sakrila okultna subjektivnost i sada pričamo o incestu, fetišima i oceubistvu a tvoja pojava nam stoji na lijevom ramenu i nešto nerazgovijetno priča.

Edipe, da nisi riješio onu prokletu zagonetku da li bih ti pisala? Vjerovatno da  jer je Sofoklova drama još uvijek jedno remek djelo. No, razmisli ako još imaš čime. Zar nije tvoj odgovor na Sfinginu zagonetku bio svojevrsni katalizator za paradu krvi i seksa u kojoj ćemo se gušiti a bivati uvrijeđeni svaki put kada se priča o tome. Društveno, ono koje egzistira samo kada se nametne kao ulog, kao mit a nikada kao stvarnost dočekuje te kao heroja  i krvnika čovječanstva. Riješio si zagonetku i otvorio put ka konačnoj fazi truljenja društvenog leša. Mi ne tumačimo više Freuda nego se pitamo kako ubiti i zadržati slavu i blago. Ti si sebi oči iskopao a mi smo se izgleda bez njih rodili. Umjesto toga u dupljama nam plutaju odvratni ostaci perverzne iluzije.

Ti nisi impuls progresa već potpuni otpor koherentnoj cjelini. U korist jedne smrtonosne istine ti si ubio Sfingu. Loša vijest i za savremeni feminizam – tobom se oživljava i kult žene kao Meduze koja ubija svojim pogledom, žene monstruma. Materinsko postaje incestuozno i posve prisutno.

Što dalje činiti?

Sada mi postavljamo pitanja Sfingi ali ona jedva da odgovara. Pitamo je bez želje da znamo istinu. Pitamo samo da bi se zapisalo da smo pitali. Nema odgovora. Nema ni Tiresije a jedina spasonosna energija je ona koju posjeduje budućnost u koju ne možemo kročiti.

Možda ću te i tamo zateći, Edipe.

Srdačno,

Tvoji neimenovljivi.