Zena u ogledalu

in Proza
17. 03. 21
posted by: Tea
Hits: 796

Ustajem još uvijek snena i pokušavam da kontrolišem hod. Naslijepo tražim šteku od vrata toaleta. Nalazim je, nakon što sam par puta ogrebala drvo. Ne obazirem se na to.

U tamnoj izmaglici pronalazim česmu i puštam hladnu vodu da teče. Ne čujem vodu. Čujem svoje misli koje naviru kao bujica rijeke i tjeraju me da po praznom prosturu mašem rukama kako bi ih rastjerala. Prilazim česmi i pružam ruke. Tako su teške. Umivam lice i pipam peškir koji već dugo stoji na držaču i smrdi na vlagu. Peškir upija kapi vode sa mog lica i napokon jasno vidim umivaonik. Podižem glavu prema ogledalu i vidim ženu koju ne poznajem. Raščupana je i blijeda, čini se kao da je tužna. Zašto tako gleda u mene? šta želi? Odvraćam joj pogled sa prezirom i blagim gađenjem. Izgleda mi kao da me mrzi. Ili me, možda, žali? Otvorila sam usta da kažem nešto, da je otjeram, ali i ona meni pokušava nešto da kaže. A ja ne želim da je slušam. Nervira me njena jadna, patetična pojava, pa je iz sve snage udaram. Osjećam bol u ruci. Topla krv mi se polako sliva niz lakat i kaplje na crne pločice. Šta se desilo? Htjela sam da je uništim, da nestane, a sada me gleda sa svih strana. I plače. Htjela sam da je uništim, a ona je još tu. Šta želi od mene? Zar ne vidi da sam povrijeđena? Briga me, neka gleda. I neka se raspada. Baš kao i moj život. Ali šta mi vrijedi to što je neko drugi slomljen. To mi neće pomoći.

Ulazim u kuhinju i pokušavam da nađem nešto što bi mi zaustavilo krvarenje. Krv snažno teče. Vjerovatno alkohol još uvijek nije napustio moje tijelo. Kvasim peškir i stavljam ga oko vrata. Ne želim da ga stavim na ruku. Želim da gledam svoju tamnu krv kako se slijeva. Plače mi se. Mislim o onoj ženi što je tako prostački buljila u mene. To sam bila ja, zar ne? Kako sam samoj sebi odjednom postala strana? Kako sam tako... ružna? Ne mogu da razmišljam o tome. Bolje bi bilo da mislim na to kako da operem tamnu crvenu fleku sa tepiha. Krv polako prestaje da curi i pokušavam da izvadim komad stakla iz ruke. Zašto sam to uradila?

Konačno, stavljam mokar peškir na ruku. Poželjela sam me nema, da ne postojim. Osjećam tugu kako mi prilazi. Već je tu, veoma blizu, i svakog trenutka očekujem da me napadne. Ali ne, ona prilazi polako, kao da želi da provjeri da li ću je prihvatiti. Naravno da hoću. Ionako nemam pametnijeg posla. Prilazi mi sa leđa i polako se obavija oko mene, grleći me snažno. Kao onaj muškarac što je sinoć bio tu. Ko je on u stvari i zašto mi je sad pao na pamet? Nemam pojma. Ne želim još i o tome da razmišljam, to je, u ovom trenutku, ipak prevelik i nepotreban napor. 

Stavljam ruke na jagodice i dlanom podižem obrve. Hvatam se za kosu i pokušavam da se sjetim šta se sinoć desilo. Odustajem. Nije ni važno. Juče nije važno, kao što ni sutra neće biti. Pokušavam da rastjeram misli i ustajem sa stolice. Ne želim da mislim. Želim da radim nešto. Možda da crtam. Odlazim u sobu i vidim razbacane crteže umrljane plavom bojom. Zašto plavom? Ja ne volim plavu. On je volio plavu. Šta se to, pobogu, sinoć desilo?

Dok pospremam nered, ideja mi prolazi kroz glavu. Zašto ne bih crtala ženu iz ogledala? Ipak, nakon kraćeg razmišljanja uviđam da ideja nije pametna. Zašto bih crtala nešto čega se i sama plašim? Što i sama želim da uništim? Šutam nogom bocu kalvadosa koja usamljeno leži na podu. Nikad više neću piti, obećavam sebi već hiljaditi put. Sjedam na pod i pogled mi sam odlazi na umrljanu sliku. Plava. Ko još voli plavu? Znam ko, ali ne želim da mislim o njemu. Uzimam je u ruke. Tako me podsjeća na njega. Na njegove usne kada izađe iz mora, na njegove ruke kada drži kišobran i smije se dok me ljubi. Bacam sliku i počinjem da plačem. Istovremeno, budući da sam povrijeđenom rukom zakačila zid, ona ponovo počinje da krvari. Ne obraćam pažnju na to. Koliki god da je vrtlog entropije u sobi, njegova vrijednost i jačina se ne mogu ni porediti sa haosom u meni. Zašto je još uvijek tu? Ne želim da mislim o njemu. On zaslužuje onu ženu iz ogledala. Ne mene. Ja sam isuviše dobra za njega. 

Moram nešto da promijenim. Ovako više ne može. Pokušavam da ustanem, ali noge me izdaju. Želim da nazovem Onu koja uvijek zna šta treba reći. Naprežem se da dohvatim telefon sa stolića. Okrećem njen broj. Konačno čujem njen dragi, poznati glas, koji djeluje tako smirujuće. Konačno se smijem.

Prekinula je vezu a ja sam uspjela da  spustim slušalicu.  I ne, ne želim da vratim Njega. Želim da on nestane iz mog života. Ionako je sam odlučio da nestane. Dok oblačim debelu duksericu, nešto je iznenadno i bučno ušlo u kuću. Kao uragan...