Warning: A non-numeric value encountered in /home/magarein/public_html/templates/as002032free/params.php on line 184

Warning: A non-numeric value encountered in /home/magarein/public_html/templates/as002032free/params.php on line 184

Tradicija: (o)čuvanje i planiranje. Ili: zašto je koktel uvijek "skromni"?

in Teme
17. 05. 30
posted by: Darko Kovačević
Hits: 1262

 Tradicija se može definisati na nekoliko načina, kao:

a) prenošenje običaja, vjerovanja, stavova, načina mišljenja ili djelovanja sa jedne generacije na drugu, usmenim putem, bez pisanog uputstva za to;

b) naslijeđeni, ustanovljeni ili uobičajeni način razmišljanja, djelovanja ili ponašanja; 

c) kulturalni kontinuitet u društvenim stavovima, običajima i institucijama i

d) karakterističan način, metod ili stil.

(https://www.merriam-webster.com/dictionary/tradition)

U javnom diskursu današnjice, a naročito u onim segmentima navedenog diskursa koji su povezani sa patriotsko-političkim, kulturno-umjetničkim i poetsko-proznim djelovanjem, riječ tradicija se obično javlja u kombinaciji sa imenicom očuvanje (očuvanje tradicije), čime se aludira ili diraktno ukazuje na (nasušnu) potrebu da se različiti elementi onoga što "tradicija" podrazumijeva, u skladu sa navedenim vidovima definisanja, očuvaju, odnosno sačuvaju (od zaborava, zabrane, ignorisanja, prevazilaženja itd.). Međutim, u svemu tome, nekako se zaobilazi i ignoriše (možda i ključno) pitanje: koju to tradiciju, tačno, je potrebno očuvati i "spasiti od zaborava"? Budući da, u okviru definicija pojma, sam vremenski interval koji bi trebao da prođe kako bi nešto postalo tradicija nije preciziran, razmatranje navedenog pitanja je sasvim opravdano i svrsishodno. 

U odnosu na narative i praktične sadržaje koji ga prate ili su mu posljedica, današnje poimanje "tradicije koju treba očuvati" u svom zalaženju u prošlost preskače (bar) gotovo dvije "generacije" i referencira na prošlost zasnovanu prvenstveno na folkloru devetnaestog i prvih decenija dvadesetog vijeka (otjelovljenom kroz život u seoskim okruženjima i zajednicama, narodne melodije, igre, pjesme, gusle i usmeno pripovijedanje), a posredno i na ratovima i ratovanju kao sastavnom dijelu tog i takvog folklora. Ovo potonje ne predstavlja ništa posebno čudno, ukoliko se u obzir uzme činjenica da je istorija koja se izučava tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja načelno zasnovana na (novelističko-filmski predstavljenim) vladavinama, ratovima i drugim vrstama sukoba, koji služe kao osnova za uspostavljanje vremenskih okvira, hronologije, epoha i perioda, tako da se mladi čovjek već od samih početaka svog odrastanja i obrazovanja postupno i posredno navikava na rat kao normalno stanje koje prati ljudski rod od njegovog nastanka, kao svojevrsna i neminovna tradicija, pitanje folklora i njegova djelimična inspiracija. Svi drugi, manje krvavi, osvajački, odbrambeni i bratoubilački aspekti istorije, iz domena umjetnosti i društveno-humanističkih nauka usvajaju se u nešto kasnijem obrazovanju, u zavisnosti od interesovanja i profesionalnog usmjerenja (istorija umjetnosti, istorija muzike, istorija književnosti, istorija jezika, istorija pozorišta, istorija filozofije...). U svakom slučaju, iz subjektivne perspektive jednog (gotovo) četrdesetogodišnjaka koji već sedamnaest godina živi u novom vijeku, prilikom takvog pristupa pojmu tradicije potpuno se gubi iz vida i zaobilazi čitav niz dešavanja i pojava koji obuhvata period od prodiranja zapadnjačke (i istočnjačke) kulture, ideologije i misli u postratne socijalističke okvire u decenijama nakon drugog svjetskog rata, razvoja gradova i ekspanzije gradskog života, preko postupnog kraha komunizma i socijalizma i njegovog konvertovanja u kapitalizam, ratova vođenih tokom devedesetih godina i njihovih posljedica pa do sveopšte digitalizacije i internetizacije do koje je došlo u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka. Naime, za njega upravo ta dešavanja i pojave predstavljaju tradiciju, ono na čemu je odrastao i što ga je intelektualno, duhovno i ideološki usmjeravalo (oblikovalo je, ipak, preteška riječ), i što mu je omogućilo da formira vlastiti, interni sistem vrijednosti, estetike i poetike koji je spreman dijeliti i proslijeđivati narednim generacijama (ukoliko se to od njega zatraži). 

Panična potreba za očuvanjem nacionalnog identiteta do koje je došlo nakon posljednjih ratova koji su zadesili područje Balkana dovela je do, jednako paničnog, forsiranja i uzdizanja potrebe za očuvanjem tradicije, i to upravo one označene u prethodnom pasusu, zasnovane na folkloru prethodnih vijekova, kao, valjda, najstabilnijem uporištu esencije vlastitog naciona u izvornom i "najčistijem" obliku, prije nego što je trajno "zagađen" ili "onečišćen" uticajima zapada, industrijsko-tehnološke revolucije, globalizacije i savremenog života uopšte. Direktne posljedice toga jesu bezbrojna folklorna udruženja različitih kvaliteta i sposobnosti, koja nastaju svuda i gotovo svakodnevno, masovna etnoizacija i folklorizacija gotovo svih muzičkih žanrova koji, inicijalno, u svojoj osnovi nemaju izvorno narodno stvaralaštvo, srodna transformacija brojnih (igranih, dokumentarnih i zabavnih) sadržaja u okviru udarnih termina na programima televizijskih stanica te generalna, opšteprihvaćena i u obrazovno-vaspitni sistem ugrađena premisa o neophodnosti čuvanja (ovakve) tradicije od zaborava, zabrane i iščezavanja, koja zvuči potpuno apsurdno u odnosu na (načelno naznačenu) količinu prisutnosti elemenata i uticaja te iste tradicije u svakodnevnom životu i njegovim pratećim elementima. U prevodu: nikad ih nije bilo više. Pri tome, navedene pojave se, ni u kom slučaju, ne trebaju i ne smiju posmatrati kao nešto apsolutno negativno i pogrešno, ali se, isto tako, ne trebaju i ne smiju nuditi, predstavljati i nametati kao jedina moguća, potrebna, dostupna i patriotski podobna tradicija, jer inače ispada da posljednjih stotinjak godina prosto ne postoji u smislu razvijanja bilo kakvih običaja, kulturnih normi, stavova, institucija i slično, a sasvim je sigurno da je to daleko od istine. 

Na ovom mjestu prisiljen sam preći na prvo lice, budući da ću govoriti, odnosno pisati, o samom sebi, bez ikakve težnje za omalovažavanjem i negiranjem bilo koga ili čega i uz rizik da ispadnem hejter i antipatriota koji svjesno prihvatam: tradiciju staru stotinjak godina, zasnovanu na folkloru, narodnim melodijama i igrama, guslarskom pripovijedanju i ratnim avanturama zaista, ni uz najveći trud, ne mogu prihvatiti kao nešto sa čeim se mogu identifikovati. To nije tradicija koja je direktno prethodila mom dolasku na svijet i pratila me kroz život, čak ni u okviru prethodne dvije generacije. Način na koji sam odrastao, kulturološko-društveni uticaji i običaji koji su u tom odrastanju bili prisutni, kao i sami etički i, široko shvaćeno, ideološki principi koji su dali svoj doprinos u formiranju moje (današnje) ličnosti nemaju ništa zajedničko sa tom tradicijom i iz sasvim su drugog filma. On nisu ništa posebno, podrazumijevaju obični, građanski život, putovanja, gomilu stripova, knjiga, strane i domaće muzike, filmova i serija, kretanje po zacrtanoj ili dinamičkoj mapi vlastitog ukusa, prijateljstva, ravnopravnost, obrazovanje, more, otvorene emocije i fair play. Detalje ne želim da navodim, zvučali bi suviše spomenarski ili, da budem u toku s vremenom, društvenomrežno. Bitno je da ono što smatram za svoju tradiciju postoji, ali da su je već više puta pomenuta, ratna dešavanja od prije dvadesetak godina u velikoj mjeri narušila, razrušila i resetovala. Stoga, moram, bar ovako, neodređeno, postaviti pitanje zbog čega se niko ne zalaže za očuvanje i spasavanje od zaborava te i takve tradicije, tradicije u čijem doživljavanju su prva ruka (bili) roditelji i njihovi prijatelji, a preko njih se moglo doći u dodir sa likovima i djelima ogromnog broja izuzetnih, jedinstvenih persona čije je djelovanje neizbrisivo obilježilo jedan životni period i učinilo ga jedinstvenim. Nemamo svi genetski usađenu naklonost ka desetercu, kolu, guslama, harmonici i epskoj poeziji. Navedeno ne negiram, ali me ne dotiče. Živio sam u sasvim drugačijem vremenu i okruženju i bilo mi je sasvim ok, tako da smatram za normalno da nakon svega i dalje nastojim živjeti tako, ili bar slično. Stoga bi bilo jako dobro da se neko pozabavi i onim što je učinjeno sa tradicijom moje generacije, tradicijom građanskog života druge polovine prošlog vijeka u bivšoj SFRJ, i načinima na koje je nju moguće očuvati, vratiti ili transformisati. U protivnom, ako nam poimanje tradicije i onoga što ona podrazumijeva ostane fiksirano u vremenu, pitanje je na šta smo, kao cjelina, društvena zajednica, u sociološkom, estetskom, etičkom i kulturološkom smislu, potrošili posljednjih stotinjak godina života i da li smo se uopšte i pomjerili, ili su one bile samo privid, globalizacijom i tehnologijom izazvana iluzija pseudopluralizma, matrica u kojoj živimo i radimo, kao virtuelne projekcije, vjerujući da pokušavamo držati korak sa svijetom u kome živimo, dok u pozadini, odnosno realnosti, kreatori matrice sjede uz vatru uz gusle, igraju kolo i povremeno ratuju, po sili potrebe ili nužnosti, smijući se, u pauzama, našoj naivnosti, dok puše škiju i potežu rakiju iz pletenke. Šljivovicu, naravno.

***

U vezi sa tradicijom, još jedan izraz koji je veoma čest i prisutan jeste i (njeno) planiranje. On se obično koristi prilikom uvodnih obraćanja na različitim manifestacijama i srodnim događajima memorijalnog, podsjećajućeg, sportskog ili kulturno-umjetničkog tipa, u rečenicama tipa: "Planiramo/planirano je/želimo da ova/ovaj/ovo (karakterizacija tipa događaja) postane tradicija/tradicionalan/tradicionalna.". Uprkos tome što je ovakva konstrukcija u apsolutnoj suprotnosti sa svim definicijama i poimanjima tradicije navedenim na početku teksta, ona se pojavljuje gotovo po pravilu, naglašavajući, osim nerazmišljanja, floskula i načelnog odsustva smislenosti karakterističnog za uvodne govore, svjesnu ili podsvjesnu težnju današnjeg čovjeka, stanovnika i savremenika 21. vijeka da tradiciju usmjerenu ka narednim pokoljenjima, kad god je to moguće, za života dizajnira, osmisli, ukalupi i, naravno, planira, od samog početka, praveći tako gotov proizvod spreman za put u budućnost koji će omogućiti onim koji tek dolaze da imaju jasnu svijest i (čak možda i fizičku) predstavu o tome šta njihova tradicija, umjesto da imaju dileme, sumnje i negiranja koje su prisutne kod autora ovog teksta. Šalu na stranu, u moru nebuloza kojima, u žanrovskom smislu, obiluje diskurs protokolarnih, uvodnih i otvarajućih govorancija, planiranje tradicije predstavlja jedan od vrhunaca pogrešne upotrebe jezika realizovane sa ciljem da se kroz nešto ne kaže ništa, a pri tome ispadne pametan, bar u vlastitim ušima i u ušima onih koji se, tradicionalno, dive vokabularu i oratorskim sposobnostima svakoga ko je u stanju iz prvog pokušaja izaći iz okvira proste rečenice, bez obzira na to šta govori. 

Navedene manifestacije i srodni događaji za koje je "planirano da postanu tradicionalni" veoma često kao krajnje ishodište svojih otvaranja imaju koktel. Riječ koja izvorno označava alkoholno piće sastavljeno od različitih alkoholnih i bezalkoholnih sastojaka, u našem jeziku dobila je sasvim drugo značenje, odnoseći se na kolektivnu konzumaciju različitih, kolektivno-dekorativno serviranih jela i pića, obično "s nogu", u formi polu-samoposluživanja. Koktel se, obično, najavljuje na kraju uvodnog govora, kao svojevrsno zatvaranje otvaranja, ali je, pri tome, gotovo po pravilu prisutna pojava da ga govornik predstavi kao "skromni". Bez obzira na to da li koktel to zaista jeste ili nije, ovaj pridjev, pored inicijalne i potpuno neprimjerene doze jadnosti, u sebi nosi i svojevrsno, sasvim nepotrebno, izvinjavanje, samoopravdavanje i latentnu knedlu u grlu za sve one koji hranu i piće na koktelu planiraju konzumirati ili su na to protokolom ili slijedom događaja obavezani. Koktel najavljen kao "skromni" lišen je svakog dostojanstva, anuliran je svaki trud uložen u njegovu pripremu i postavljanje, te je izjednačen sa svakom drugom birokratskom aktivnosti koju nalaže protokol (ili tradicija). A u pitanju su (samo) hrana i piće, postavljeni kako bi se prisutni gosti njima mogli poslužiti. I koje nipošto ne treba nazivati "skromnim" i tako ih unaprijed devalvirati. Ili ima, ili nema, i to je sve, bitna je dobra namjera i njena realizacija. Ali, i to je jedan od bisera iz izgleda, nepresušne riznice jezičkih besmislica koje se mogu naći u okviru različitih uvodnih ili pozdravnih obraćanja, toliko čvrsto uspostavljen i utemeljen da mu stvarni smisao više niko i ne ispituje. Bitno je, i dalje, samo da se nešto kaže.

I to, izgleda, neumitno, postaje tradicija.