Studiranje: iz mog ugla

in Kolumne
17. 03. 18
posted by: Petra
Hits: 582

Zdravo! Ja sam ratno profiterstvo. Tako mi mama i tata tepaju. Nekom i dijete "za granapa". Napunila sam 22 godine, studiram. Nemam šta pametnije raditi. Studiram odnosno posmatram, učim, napredujem, trudim se. Vjerujem da tako neko na "Zapadu" opisuje studiranje. A šta je sa nama? Odnosno, kako to izgleda kod nas?

Već tri godine se nazivam studentom. Mama ponosna, tata još ponosniji, ali ćute. Ne hvale se. Strah ih je kako i šta ću kad završim. Kažu da imam ludu glavu. Napatiću se.

Pitate se zašto imam ludu glavu? Pokušaću da objasnim. Znate, ja sam jedan od onih štrebera što se motaju po čitaonici,  idu kod asistenata na konsultacije, trude se da polože ispite u roku, dobijaju blaže napade panike od pomisli na prenošenje ispita u narednu godinu. Obnoviti godinu? Molim jedan bromazepam! Tako sam dobila kompliment da "imam ludu glavu". Zovem to komplimentom jer se, u ovom slučaju, ne stidim. Ako ćemo iskreno, slažem se sa mamom i tatom. Ne treba biti ovakav, teška sam, nekad sama sebi, a pogotovo ljudima oko sebe. Ali eto, želim da ispričam i opišem kako izgleda perspektiva "dobrog studenta" ili štrebera. 

Preskočiću sve rutine. Kad se budim, koliko učim, kad pravim pauze... Umjesto toga, obratiću se direktno imaginarnom (ili stvarnom) kolegi studentu. 

Počinjem sa osnovnim pitanjem: "Zašto studiraš?" Ako je tvoj odgovor jednostavno "Hoću da nadem posao!" onda spadaš u većinu. Svaka čast. Želiš da završiš fakultet, nađeš posao, radiš ga odgovorno, zaradiš dovoljno novca da jednom ili nekoliko puta godišnje odeš negdje na odmor, na more, na planinu ili u inostranstvo. Osnuješ porodicu. Bravo! Ti si mamin i tatin ponos. Sljedeće pitanje je "Da li si spreman da sjedneš i zagriješ stolicu, naravno dok učiš, ne gledajući filmove ili surfajući po Internetu?" Svi znamo da nam mnoge stvari koje učimo ili koje nam nameću da učimo neće zatrebati. Kaskamo u obrazovanju za razvijenim svijetom, imamo uvijek dobre izgovore za to i držimo se sigurne strane, ne mijenjamo mnogo. Ipak, i dalje iz svega izvuci nešto korisno. Kako, pitaš se? Tako što stvaraš naviku. Cijeniš svoje vrijeme i dokazuješ sebi i ostalima da ces biti vrijedan radnik i da ćes stisnuti zube. Zaposlićeš se negdje i čak i onda kada ti bude mrsko i naporno preuzećeš  odgovornost. Shvatićeš da se od tebe nešto očekuje, da ostvaruješ neki uticaj i da je svaka tvoja odluka itekako bitna. Poznato mi je, dobro, koliko je teško odreći se nekih običnih, a ipak neodoljivo slatkih zadovoljstava, poput jednostavnog cjelodnevnog gluvarenja ili bezbrižnog gubljenja vremena po principu "sa kafe na kafu". Ali je moguće. I, za bilo kakav uspjeh, neophodno. Moguće je da ćeš ovom mjestu pomisliti "Ti si robot." Već sam dobijala takav nadimak. E vidiš, nisam robot. Nalazim vremena za sve, manje-više. I ne, nisam prepametna. Prosjek sam. Samo sam vrijednica. I zato ako ja mogu, možeš i ti. Samo malo treba. Sigurna sam da ne želiš biti jedan od onih pametnjakovića koji doživotno za sve traže potvrdu od drugih. Dokaži sebi i drugima da možeš, bar ono što si pred sebe postavio kao zadatak. Nemoj biti pasivan. Shvati ovo kao najljepši period života koji će ti donijeti nešto više od stresa, prijatelja i žurki. Pružice ti pomoć za buducnost. Neki vid odskođne dasku, pa makar bila i veličine štapića za sladoled. Kad privedeš kraju to što si sebi odredio, osječaćeš se kao da si nešto postigao sam. Bićeš ponosan jer si do prvog novca na bankovnom računu došao bez tuđe pomoći. Ne treba ti štela, kao ni to da te neko zove maminim i tatinim sinom. Sve možeš sam. Možda ti ovo zvuči kao gomila gluposti. Ko zna? Ali zar nije otužan scenario filma u kome 20 godina dižeš ruke od vlastitih ambicija, vjerujući da bez veze, politicke zaleđine ili stranačke pozicije ne možeš ništa. Rano je. Moraš da maštaš, da vjeruješ u sebe i svoje mogucnosti. Da imaš u glavi, u svakom trenutku, da je glavni uslov tvoje uspješnosti upravo vlastita transformacija u obrazovanog i vrijednog čovjeka. Zamisli da ćeš biti toliko dobar da će poslodavci željeti baš tebe. Tebe kao ličnost, tebe kao radnika, stručnjaka, tebe kao kolegu i tebe kao šefa. Pokazaćeš se. Dokazaćeš da je sve ono što si naučio bila lekcija koja ti je, na kraju, sama potvrdila da se isplatila. I zapamti: negdje neko cijeni rad i više vrijednosti. Ne posmatraj ovo kao kritiku i praznu priču. Ja samo želim da te motivišem!

Još nešto. Sad se vraćam na sebe: ne kažem da ću biti bolji radnik od nekog drugog. Fakultet nije garant toga. Ipak vjerujem da se neke navike stvaraju tokom studiranja. I pomažu u daljem toku života, doprinoseći mojim kvalitetima. Da li sam u pravu, vrijeme će već pokazati. U ovom trenutku, argumentovano smatram da jesam.

Bitno je da pronađeš neki balans u životu. Napravi viziju, postavi cilj, pronađi način. Shvati da pred sobom imaš mogućnosti i vrijeme. Preuzmi na sebe sve. Učini nešto čime ćeš se ponositi. I od čega ćeš živjeti. I, kao najvažnije, budi svjestan odgovornosti. Tvoje odluke su ono što će te voditi kroz život, a svaka od njih ima svoju posljedicu. Nemoj da se odričeš onog što voliš. Možda se ne pronalaziš na fakultetu. Nije kraj svijeta. Promijeni ga, ako treba i više puta. Nađi ono što voliš. Posveti mu se. Dopusti sebi da izvučeš vlastiti maksimum i bićeš nagrađen. 

Izuzetan i bitan osjećaj je kada sam, vlastitim snagama savladaš ispit, ljubavni krah ili svađu sa dragom osobom. Vrijeme prolazi brzo i postaješ sve više odgovoran za svoje postupke, samostalna individua. Imaš još nekoliko godina da maštaš, lutaš i pronalaziš. Zato ih iskoristi na najbolji način. Učini nešto za sebe.