Pat(ološka) - pozicija

in Kolumne
17. 03. 19
posted by: Zoran Todorović
Hits: 635

Naša realnost (da ne kažem: svijet u kojem živimo) je, generalno, svedena na dnevne i polu-dnevne informacije, popunjene, a čime drugim, nego mišljenjima. Naravno, svako ima po jedan konačni otvor rektuma (kolokvijalno: šupak), a time uslovljeno i poneko mišljenje.

Uspjeli smo, bez napora, da se simplifikujemo, što je, u ovom slučaju, alternativni izraz za evolutivni skok unazad, sa sve konjićem... (Trojanskim? Bosansko-brdskim?) Šta je to što nas čini tako uspješnima u degradaciji Majke prirode, čika Darvina, pa i Stvoritelja lično (izabrati nešto od ponuđenog)?! Odgovor je: Nemam pojma... Iskreno, ne želim ni znati, ali na to pitanje me, po inerciji, obavezuje osjećaj za moralitet i kolektivnu svijest... TRT! (Ne turska televizija, nego čudni palindrom koji, pravilno izgovoren, daje nekome do znanja koliko vam nije stalo do njegove/njezine laži.) Baviti se kolektivom ima smisla samo ukoliko ste, barem po majčinoj liniji, Borg (ali ne Björn). Sve drugo je čisti mazohizam i smisao za autodestrukciju. Ali opet, tražiti smisao u svemu, nema baš i nekog – smisla... Gdje god zaokrenemo analitičke nam (s)misli, naletimo na ćorsokak. Dead-end street. U najboljem slučaju – Radovi na putu! Nema dalje... Htjeli bi mi, to stoji, ali ne može! Pat. Pat – pozicija.

U prenesenom smislu, pat-pozicija je neodređen ili neodlučan položaj, stanje u kojem se teško šta može učiniti, kada su ruke, jednostavno, vezane. Pojam, inače, potiče od latinske riječi pactum, a znači – dogovor. U igri šaha, pat-pozicija znači trenutak kada kralj nije direktno napadnut, a igrač na potezu ne može igrati ni jednom figurom osim kraljem. Ako se dogodi ovakav slučaj, igra završava remijem. Ne ratom. Remijem. Kada nema gotovo nikakve šanse da izbjegne poraz, igrač nastoji izboriti pat-poziciju. Na žalost, pat-pozicija u Bosni i Hercegovini često preraste u Patologiju (Patologija; nauka koja se bavi proučavanjem bolesti, odnosno promjenama na stanicama, tkivima i organima usljed neke bolesti. Naziv je izveden od dvije starogrčke riječi; πάθος / pathos - što znači bol ili patnja, te λόγος / logos - što znači riječ, um, smisao, nauka.)

U BiH (da se ne dotičem bivših nam, em milih republika i pokraj(ev)ina) dogovora nema. Nejma! Tačka. Ako treba i dvotačka! Bola i patnje imamo na izvoz, te nam, u tom smislu, ne treba uvoz iz Kine, Bangladeša i ostalih prijateljskih zemalja. A logos... ni teoretski. Ni hrišćanski teolozi više ne mogu naći upotrebnu vrijednost te riječi. Bla, bla, bla... Odlična polazna osnova da sada plasiram svoje konačno mišljenje. Ali, umjesto toga, još jednom – Trt! Možda bih mogao reći – Autotrt! My private trt! Trt i mir. Trt i sjećanja. Snježana i sedam trtuljaka... Poenta je, obrni – okreni, da smo u pat-poziciji koja je odavno prerasla u patologiju, a  patos nam svakako ide u lice (brzinom pada), i to onaj najjeftiniji. Dvije marke po kvadratu. Zapetljali smo se u partiju koju ne možemo privesti kraju. Pozitivnom. Iole. Ako kažem da ne želim vrijeđati tuđi integritet, pravo na slobodu govora, inteligenciju i slično – lažem kô pas. Zaboli me levo uvo, svakako ste/smo sve nabrojano podobro degradirali. A ponešto i trajno izgubili...

Povlačiš poteze koji ti, u tvojoj glavi, trebaju pomoći da se vazdigneš iz blata, poput Feniks – svinje iz preslanih čvaraka. Nema smisla, a? Pa nema ni tvoj (a još manje moj) život koji vrijedi malo manje od doplatka za sedmo dijete. Uzeli su sve i podjelili. Gdje si ti bio?! Ja sam vjerovatno bio u WC-u, sa knjigom u rukama. Ko mi je kriv? Niko. Osim mene. Neću u stranku! Dobro, nećeš... Neću da se ponižavam! Dobro, nećeš.... Neću da radim što mi drugi kažu! Dobro, nećeš... Neću da trpim gluposti! Dobro, nećeš... Hoću da radim, da zaradim za život! Dobro, nećeš... Trt yourself!!! Dobro, ja sam možda nakrivo nasađen, ali šta je sa drugima koji prolaze kao ja, kao ti, kao oni – golom guzicom kroz koprive?! Ovdje dobro prolaze ne ONI, nego ONO (srednji rod, množina. Fakat.) Zašto? Pa ne mogu upasti u pat-poziciju. Kako? Pa modifikovali su je tako da djeluje samo na oponenta koji ide na fair-play (Levat se kuje dok je vruć!). Patologija im je nepoznat pojam u teoriji, ali u praksi su njome oblikovani. Ili to bješe, počesto, ona društvena igra za cijelu porodicu?! (Dobro, jesmo rođaci, al' nismo prvo koljeno!) Ako bi se ušlo u pravu analizu genetski uslovljenog ponašanja, ova bi priča otišla predaleko, a već ne znam kako da se iŽčupam ni iz ovog trt-ovanja. Da li sam opet u pat-poziciji?!... Naravno da jesam. Svi smo. Barem većina, vaistinu. Nit' se bojim ovna, nit' govna, već se bojim svega ostalog. Da li je sarkazam loša odbrana? Naravno da jeste, ali drugo nije preostalo. Zapravo, ništa nije preostalo. Sve su pojeli, odavno. Vrtimo se u uskoj uličici, dupetom uza zid, ali bez štapa u rukama.

Ne bih sada, i pored sve profinjene bezobzirnosti, da se dotičem pojedinačno svega što kod nas ne štima. Em niko nema vremena da to tabiri, em ja nemam dovoljno života da to privedem kraju i zaključku. Ali, može se to solidno nacrtati i kroz, relativno uopštene, primjere kako naše savremeno srBsko građanstvo funkcioniše na lokalnom nivou; Naime, primjetno je da naš čovjek veoma brzo i lako usvaja od modernog zapada  i eUropske unije sve ono što je loše. Kritikujemo, pluća punih predkosovskog patriotizma, sve što je došla iz amerika. Mrzimo truli zapad, ali volimo Samsung Galaxy J912/GTi više nego rođenu majku (Pa da, Samsung je sa Istoka, dalekog!) Sažaljevamo žalosne penzionere koji minuli rad naplaćuju, sve više, po kontejnerima, a dižemo mikro-kredite da odemo sedam dana u Budvu (Ili barem na pjenu od iste.). Znamo šta ne valja, ali uporno igramo protiv sebe. Ne igra protivnik protiv nas, nego mi sami. Pat(ološka) – pozicija. Nije samo materijalno, i ovisnost od istog, u pitanju. Otimaju se lešinari i za učešće u kulturnom vazdizanju. Tu je, ako ništa, uvijek dobra prilika za slikavanje i lajkovanje. Uz prisustvo na nekom tek drugom, ali već tradicionalnom, od Loznice do Uloga, ali ipak međunarodnom, festivalu (pogrešno shvaćenoj formi u  nas, majke mi), obavezno ide i svesrpsko uvlačenje u konačni otvor rektuma, što uvijek donosi i veoma željene poene unutar opštinske, gradske, stranačke i slične strukture. Samo po sebi, to nema veze sa pat-pozicijom, ali u nju stavlja sve ostale izvan pomenutih struktura. Prosječan (čitaj; obrazovan, duhovit, darovit) građanin nema uticaja na sadržaje koji mu uslovljavaju kulturni identitet na potezu Igman – Trebević. Daj nam nešto lagano. Veselo. Nemoj da smaraš. Nemoj da peglaš. Nemoj da se zamjeraš. Zovi sve iz Skupštine. Ne zovi sve iz Skupštine. Hljeba i igara. Ma može i bez hljeba (ispravno je „Brežljeba“; prim. aut.) Kakvi klasici? Ma joj, nemoj mi starih Grka. Jesu pravoslavci, al' su bili i pederi. Renesansa? Pederi. Romantizam? Pravi pederi. Realizam?! Joj, dosta mi je i moje muke! Savremeno pozorište? Ma daj nešto tradicionalno... Pričaj lepo srpski, da te ceo svet razume! Ali nemoj da smaraš. Narod voli veselo, teška su vremena. I tako su određeni standardi koji, u sadejstvu sa faktorom ekonomske isplativosti, definišu bruto kvalitet kulturnog razvoja lokalne zajednice. Neto kvalitet je postao nekako zanemarljiv i vremenom se pretvorio u svojevrsnu cenzuru – Ne to! Školska priredba je postala vrijednost iznad pozorišne predstave (gdje se ne misli na kursadžije i slične nusproizvode), iz čisto praktičnih razloga. U priredbu možeš strpat' djecu svih gradskih otaca, a u glumački ansambl baš i ne možeš. Još uvijek. I šta ostaje djeci gradskih ovaca nego da nastave kulturno, obrazovno i duhovno usmjeravanje, znajući da  nikada neće biti dio svijeta kojeg sanjaju. Taj svijet kod nas ne postoji. Tačka. Djeca će postati ljudi, a ti ljudi će i dalje htjeti, željeti, sanjati. „Netje da može! Kući, pa neka sanjaju. Imam ja još familije, sve glumci i književnici, super-talenti, moj do mojega!“ – govoriće gorljivo neko od sadašnjih ili budućih uticajnih odbornika (usput dižući ruku da izglasa neko radno mjesto za kumovog trećeg sina debila... kancelarijsko, naravno). I šta ostaje poslije toga, a bogami i prije, onoj djeci koja su stvarna uzdanica naše budućnosti koju nemamo. Pa ništa. Nastaviće da se nadgrađuju, da postanu intelektualni mutanti koji ne mogu naprijed, a ne mogu nazad. Pat – pozicija!

Nastaviti ovaj skup uslovno povezanih rečenica i misli, ravan je Patologiji. Te u tom smislu, idemo dalje. Neka nova pat-pozicija je spremna i podatna, odmah iza sljedećeg kružnog toka. Valjalo bi da je spremno dočekamo i izljubimo se. Tri puta obavezno.