Kompetentost je relativan pojam. Veoma relativan. I često surovo blizak. Vlastitoj negaciji. U današnje vrijeme. Kao i pojam profesionalnosti. Profesionalizma. Profesionalnog. Profesije. Profesionalca. I nekako ti se stalno dešava. Da nailaziš na kompetentne. I profesionalne. Koji to nisu. U suštini. 

Dovoljno je, recimo, završiti. Kurs. Kupiti. Aparat. Šminku. Instrument. Neku opremu. Uniformu. Diplomu? I postati. Kompetentni profesionalac. Profesionalni ubaci_riječ/profesiju. Ili čak ni to. Ponekad i fanatično vježbanje u teretani pretvara obične smrtnike. U fitnes instruktore. A prijava na odgovarajući konkurs, uz odgovarajuće privatno, stranačko ili neko drugo zaleđe. U odgovarajućem momentu. Može od bilo koga načiniti. Policajca. Inspektora. Nezavisnog eksperta. Zavisnog eksperta. Savjetnika. Računovođu. Sekretara. Direktora. Diktatora. Nekad ni to nije potrebno. Poslije svakih izbora, pobjednici, poraženi i pseudo-nezavisni priklanjači jačim "podijele rejone". U svim oblastima. Vama jedan direktor, tri sekretarice i pet službenika. Nama tri direktora i savjetnik. Njima načelnik i 500 kg osoblja po izboru. Svi kompetentni. I visoko. Profesionalni. Na budžetu. Do novih izbora. Bar. 

To je tako. I svuda. Od periferne administracije u adminstrativnim centrima adminstrativnih jedinica. Preko administracije na entitetskom ili državnom nivou. Do osjetljivih područja. Kao što je policija. Zdravstvena zaštita. Medicina. Sport. Obrazovanje. I umjetnost. I kultura. Bilo generalno. Bilo po odvojenim disciplinama. Kulturno-umjetničkog karaktera. Ili tipa. 

U mjestu u kom živiš pravo na kulturu i umjetnost se ostvaruje. Stiče. Ili polaže. Na više nivoa. Na prvom nivou su Postavljeni i Postavljači. Njihove su ključne pozicije. Prvi redovi. I Kompetentnost. Često diskutabilna ili odsutna. Drugi nivo su ZPP. Zaslužni pisci i pjesnici. Nekad su napisali Nešto. Ili još pišu. Nešto. Tu vještinu i sposobnost im ne osporavaš. Kao ni ono što su napisali. Problem je nešto drugo. Odnosno njihova potreba. Da budu pozvani. Uključeni. Da imaju i iznesu stav. Čak i ako niko to ne traži od njih. Da budu u odborima. Komisijama. Žirijima. Da otvaraju i zatvaraju. Najavljuju i odjavljuju. Da se, često kroz alkoholom utopljeno i duvanskim dimom obavijeno nezadovoljstvo vlastitim životom i statusom, pozivaju na patriotizam. Ugroženost. I, opominjući, evociraju. Događaje. Pobjede. Promašaje. Poraze. Stare dvadeset i više godina. Mi smo to tada. Tako. "A vi mladi ništa..." Ne pada im na pamet da su upravo oni, svojim pozicioniranjem i guranjem u sve, možda, brana za to "danas". Za neke nove. I nešto novo. Treći su Plivači. Snalažljivi u svim sistemima. "Zvijezde granta". I/ili nevladinih organizacija. Sa stalnom potrebom nametanja. Drugima. Svijesti o vlastitoj neophodnosti. I sposobnosti da se od vazduha napravi projekat. Revolucionaran. Edukativan. Za mlade ili stare. Na neku opštu, praznu temu. Koja svuda prolazi. Jer se niko ne usuđuje reći da bi ono što je u njoj sadržano trebalo da se podrazumijeva. Ispašće nekorektan. Nesavremen. Neevropski orijentisan. Ravnopravnost. Jednakost polova. Tolerancija. I slična opšta mjesta. Sa univerzalnim vijekom trajanja. I to im prolazi. Kad i ako dođe vrijeme za to, lako se priklone. Nekoj stranci. Ili uticajnom pojedincu. Zastupaju kolektivne ideje. I usputno provlače i realizuju svoje. Postaju mainstream. Kulture. Nosioci. Vizionari. Lica iz medija. I nosioci projekata. Na četvrtom nivou su, konačno, Školovani. Oni koji su se obrazovali. Za neki vid djelovanja. U kulturi. Pod plaštom umjetničkog angažovanja i njegovanja kulture, njihovi talenti, znanje i ideje se, uglavnom, koriste kako bi neko drugi, na višem nivou, dobio pohvale, priznanja, novac ili reference. I tako ispao kompetentni profesionalac. Za funkciju koju obavlja. Oni sami su, tako, svedeni na pozadinsko kulturno ili umjetničko djelovanje. Sa funkcijom pukog preživljanja. I očuvanja vlastite profesionalne časti. Do trenutka kada odluče da odu na neki viši nivo. Ako odluče. Ili ako im to neko odozgo ponudi. Sa višim ciljem. U zamjenu za nešto. Dođeš mi. Trebaćeš.

Konzumenti kulture i umjetnosti su priča za sebe. Eventaše prepoznaješ lako. Po namještenom osmijehu. Pretjeranoj srdačnosti i ushićenosti. Prenaglašeno nonšarlantnom stavljanju vlastitog prisustva na nekom događaju u prvi plan. Bez obzira na to kakav je događaj u pitanju. Oni se slikaju sa binom u pozadini. Dok se na njoj dešava program. Koji su, kao, došli da gledaju. Snimaju nasumične video klipove. Bez logičnog početka. I kraja. Za uspomenu. Po završetku prave selfije sa glavnim akterima. Telefoni im zvone usred tišine nečije binske koncentracije. Oni ih ne gase. Ne ukidaju. Već se na njih javljaju. Možda je nešto važno. A možda je važno praviti se važan. Prisustvom. Na događaju. Manifestaciji. Eventu. Kakve god da je prirode, žanra ili sadržaja. Nakon programa oni glasno komentarišu. Porede sa prethodnim. O glumcima, režiserima i muzičarima govore kao da ih lično poznaju. Koristeći njihova lična imena. Nekad čak i nadimke. Oni analiziraju. Koriste kompleksnu terminologiju. Koju suštinski ne razumiju. Što se vidi iz sintaksičko-semantičkih struktura. U okviru kojih ih koriste. Terminologiju vještački stvorenu kako bi se umjetničke discipline mogle, bar na papiru, približiti naučnim. I pri tome nastoje pokazati vlastitu kompetentnost. Krijući se iza citiranja ili parafraziranja. Nečijih misli. Pročitanih, vjerovatno, u nekom praktičnom vodiču za uspješan život. Knjizi o samospoznaji. Iii na nečijem zidu na Facebooku. I sačuvanih u arhivu pamćenja. Za neku prigodnu priliku. Neki event. 

S druge strane su oni koji zaista uživaju. U određenom kulturnom ili umjetničkom dešavanju. Nipošto ne u svakom. Stoje ili sjede mirno. Možda tiho razgovaraju. Ne mašu rukama. I mobilnim telefonima. A i ako zanemariš te, sasvim obične, ljudske, civilizacijske karakteristike, zasnovane na socijalnim konvencijama ponašanja na javnim mjestima i javnim dešavanjima, i dalje ih možeš prepoznati bez problema. Po osjećaju nemoći. Koji ne mogu sakriti. Na svojim licima. I stida. Zbog toga što su silom rasporeda programa i prostora prinuđeni sjediti. U istom vremenu i istoj prostoriji. Sa ovim prvim. 

I u izvanporeskom društvenomrežnom svijetu privatnog biznisa uočavaš sve više profesionalaca. Naročito šminkera. I fotografa. Kao da će magični pridjev "profesionalni" svog nosioca automatski učiniti majstorom zanata. Zajedno sa skupom opremom ili skupim priborom u koji je investirao. I koji, takođe, sa ponosom, naziva, naravno, profesionalnim. Pri tome se zanemaruju godine iskustva. Edukacije. Formalne i neformalne. Pokušaja i grešaka. Diploma, kritika i pohvala. Sudova. Ne, bitno je samo "profesionalizovati" vlastiti talenat, hobi ili sklonost. Uglavnom mnogo prije nego što zaista postane nesumnjiva. Sposobnost. Ili vještina. I materijalizovati je u nešto finansijski opipljivo. U skladu sa mogućnostima. Kvalitet nije bitan. Kako u smislu usluga. Nepovratnog i nepotrebnog ubijanja nekoliko sati. Nečijeg vremena. Zbog nesposobnosti da se nešto uradi. Dovoljno brzo i dovoljno dobro. Tako i u smislu krajnjeg rezultata. Često prosječnog. Ili vještački i neprirodno prenaglašenog. A odsustvo kvaliteta neminovno stvara nezdravi kvantitet. Koji ubija. Entuzijazam. I tako. U spiralu. 

Sve je manje onih koji su školovani. Za ono što rade. A sve je više kompetentnih. Profesionalaca. Koji elementarnu, površnu priučenost pokušavaju prodati. Ili nametnuti. Kao profesionalizam. Jer ne znaju za bolje. Ili to "bolje" niko od njih ne traži. Možda ga jednostavno ignorišu. Sve se može naučiti na kursevima. Koji traju (čak) i po nekoliko mjeseci. Ili preko interneta. Sa YouTube klipova. Iz Help datoteka. Ili se za sve može dobiti adekvatna instrukcija. Sa višeg mjesta. Ili iz arhiva. Opštih mjesta. Praznih fraza adaptiranih iz ekstatičnih, prigodno-adaptiranih (post)socijalističkih govora. Bezbjedno ušuškanih u množinu. Svemoguću. I sveznajuću. "Mi smo prepoznali značaj/talenat/potrebu..." "Mi pružamo šansu..." "Planiramo da ova manifestacija postane tradicionalna, kako bi...". Provjerenih patriotskih žalopojki. Prijetnji. Strijepnji. Obećanja. Pozivanja na neko drugo vrijeme. I vlastite, ili nečije, zavisi od godina, odnosno uzrasta, postupke. U tom vremenu. U svojstvu etalona. Za ispravnost. Za pravilno i odgovorno. Postupanje. "Šta vi danas znate? Mi smo, u vašim...". A, na kraju krajeva, tu je i improvizacija. Nešto će već ispasti. Uvijek se moguće pravdatima rizicima i izazovima. Profesije i profesionalnosti. I sakrivati. Iza krhkog ali često nedodirljivog staklenog zida. Kompetentnosti.