Zakoni  robo(vske_e)tike

in Kolumne
17. 03. 23
posted by: Zoran Todorović
Hits: 827

Nulti: Robot ne smije naškoditi čovječanstvu ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.

Prvi: Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.

Drugi: Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom.

Treći: Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.

                                                                                                                                    Isaac Asimov

Robot (prema istoimenom liku u drami K. Čapeka R. U. R., 1920; izvedeno iz češke riječi - robota: težački, prisilan ili težak rad); Mehanička naprava, ponekad oblikovana prema čovječijem liku, koja obavlja različite operacije;. Danas je to naziv za mehaničku, multifunkcionalnu napravu koja se može programirati, a upotrebljava se u industriji za automatsko obavljanje složenih i opasnih zadataka umjesto čovjeka; Robot je u interakciji s okolišem (tj. posjeduje mehanizme za reagovanje na njih); U prenesenom značenju -  osoba koja reaguje mehanički i bez osjećaja.

Nedavno sam (u linearnom toku starenja) shvatio da moje misli ne poštuju neka osnovna pravila koja su ključna za vaspostavljanje normalne komunikacije. Trećim riječima rečeno; ne mogu da razmišljam na način koji pretpostavlja da će onaj koji me sluša (čitaj: čita) razumjeti. Baš. Nije to što sam kompleksan, već zato što nisam u stanju da se držim jedne teme, što je pretpostavka za razumijevanje materije o kojoj dajem neke informacije. Meni su, taman tako izgleda, drajveri zastarjeli, a ne mogu da ih reinstaliram. Zašto ne mogu? Pa fali mi neka nova aplikacija. Operativni sistem je ne podržava (ti si kao ma-ši-naaaa... al' ona tokarska. Iz FAMOS-a). Pa ja tako, siromah, lutam zelenim livadama komuniciranja, a misli mi skakuću po proplancima. Nije lako. Bezbeli da nije. I tako sam, godinama, razvio vještinu(ne) koja mi pomaže da ono što pričam izgleda kao neka cjelina. Ne baš konkretna, ali cjelina. Shvatio sam da se dvije, naizgled nespojive, teme, ili toka priče, mogu spojiti ako ih posmatram kao nešto polomljeno. Super ljepak, tako piše na svakoj tubi, lijepi drvo, plastiku, papir, metal itd. I nigdje ne piše da se NE mogu sastavljati različiti materijali (drvo za plastiku, staklo za papir...)! To znači; samo udri brale, ako polomiš – zalijepićemo! E da ste vidjeli moje sreće kad sam tako vaspostavio stvari. Ljepota. Jedna tema, druga tema, malo Loctite Super Glue-a, opet prva tema, pa treća... Otad ne prestajem da pričam (više nego prije). Ko o čemu – baba o uštipcima, a ja ću palačinke s pekmezom.

Dakle...

(Nezahvalno je kritikovati (ili korigovati) bilo kakav društveni fenomen, ukoliko niste direktan učesnik u istom. Ali, neko i to mora. Nisam roditelj, ali ipak mogu da primjetim neke stvari koje prijete da prerastu u još jednog socijalnog mutanta nove generacije. Radi se, naime, o sve široj i nekontrolisanoj upotrebi elektronskih pomagala i uređaja, a u svrhu olakšanja procesa, u narodu poznatog kao - roditeljstvo. )

Kad sam bio mali ja i još sasvim mladak... neke stvari su hodale drugačije. Ne tvrdim da je bilo bolje, a jeste, ali je svakako bilo drugačije. I tada smo išli starcima na ganglije, pravili pizdarije i smišljali koještarije, To stoji. Bitna razlika, u odnosu na danas, je ta što naši roditelji nisu imali pomoćne aplikacije za odgoj i vaspitanje. Imali su samo uslovljenu količinu ljubavi, više ili manje strpljenja, određenu količinu odgovornosti, a počesto i prethodnu generaciju koja se, do dolaska novih nasljednika, nerijetko osjećala zapostavljenom i spremnom da neiskorištenu ljubav usmjeri na novog prdavca željnog hrane,spavanja i sranja. Jednostavno, u suštini. Ili ne. Zavisi na kojoj se strani štapa nalazite. Ali eto, nekako je funkcionisalo. Ako izuzmemo da su nam naši bliski prethodnici servirali četverogodišnji dernek, od kojeg se nikada nismo dovoljno oporavili (psihi-čkiiii...), sve ostalo je bilo relativno Okay. Generalno smo izrasli u mutante kakvih se ni „Černobil '86“ ne bi postidio, ali smo ipak izrasli. Novi naraštaji su postali Novi izraštaji, i Zemlja je nastavila da se (ipak) okreće. To nije bilo tako davno. Ili barem dovoljno davno da zaboravim. U međuvremenu, došle su na svijet neke nove, željene ili neželjene, generacije. Novije – bolje. Da li je?! Ili njihovi tvorci nisu baš proučili uputstvo za vlastiti proizvod. (Ima i slučajeva, kada kupite novi kućni aparat, pa u kutiji dobijete nejasan garantni list i uputstvo na sedamnaest  (bjelo)svjetskih jezika, a nijedan nije vaš maternji. To je nešto drugo.) Bilo kako bilo, počeo sam primjećivati da sve više limača fura elektronske spravice novije generacije. Telefoni, tableti, računari, sve pametniji od pametnijeg. Možda sam ja zastario model, ali odmah mi je tu bilo nešto što ne miriše, baš. I ne mislim na ukakane dječije pelene, iako se već i bebama gura poneki svijetleći zaslon u debeljuškaste ručice. Kažu, smiri se, zabavi. Duša mala. Napredna. Što se mene tiče mogu toj istoj bebi dati i vinjak sa malčice Lex-a, i da podrigne. Mislim da će šteta, dugoročno gledajući, biti égalité. Male, nedovoljno urezane vijugice upijaju šarene sadražaje koji im stvaraju nešto što bi se moglo nazvati zadovoljstvom. Ništa čudno; svijetli, ispušta zvukove, puno je boja, svi su okolo zadovoljni, nema nervoze i plača. Milina. Gotov proizvod koji nema nikakvu funkciju osim da blokira sva čula svojim agresivnim, ali dopadljivim sučeljem. Horror. Zombifikacija. Napr(e)dak. Umjesto da pod prstima osjeti nešto toplo, čupavo, mekano, skvičavo i kakva god već može biti analogna igračka, dijete osjeti gomile mega i giga zapisa koji mu se download-uju u glavicu. Malo kasnije, kad već prohoda i progovori, situacija nije mnogo bolja. Dapače. I dagušče. A tu je i dasvinjče. Dijete tada već samostalno radi update svog eksperimentalnog softvera. Iznenada, počinje da pjeva i priča (bolje od pola moje generacije!?) na barem dva svjetska jezika. Kopira, imitira, pamti. Jebo te život, kako je pametno! Onda, u jednom trenutku, dok su svi srećni i on-line, pametniji od dva roditelja shvati da mu dijete bolje govori engleski nego maternji. Kako to? Talenat je za jezike? Nije ba.ba, nego više tablet razgovara sa vašim djetetom nego vas dvoje zajedno. Ono samo odlično imitira. Baba bi tu možda izvadila stvar, ali niko babu ne shvata ozbiljno. Evo babi suha šljiva da je cucla. Kreni baba na vrijeme u WC. I ne vadi protezu pred djetetom. Prepašće se. A dijete već pregledalo više sadržaja na YOUTUBE-u nego baba drugih i trećih dnevnika otkad je deda umro. Stipu babu, u Vama je problem. Možda bih trebao reći da nisu svi roditelji takvi, ali ti i takvi se svakako neće prepoznati i osjećati prozvanim. (Ne znam šta mi je profesore, učio sam cijelu noć.) Davanjem šarenih gadgets-a svojoj djeci, radite veliku grešku. Ta spravica ne miriše, ne pomjera se, nema zanimljivu površinu za dodir, ne zahtjeva trud, nema okus (kakav god, poželjan je), ne dodiruje, ne bježi, ne smije se. Nema, ustvari, ništa, osim što roditeljima daje nekoliko sati, dnevno, mira i relativne tišine (kupi mu i slušalice u m:tel-u, kad već sve ostalo ima!). A za sve to vrijeme druženja sa pametnim aplikacijama, dijete skladišti rezerve haotičnih i ko zna kakvih informacija. Takvom djetetu, naviklom na svoj operativni sistem nasušni, ne smijete oduzeti njegovog LCD druga. Nastaje haos. Bezvlašće. Anarchy in the Miljevina. Suze. Plač. Durenje. I onda, opet ga se smiruje tim istim oduzetim e-narkotikom, jer u tom momentu roditelj shvata da je usrô motku, ali i da nema živaca da se sada time bavi. Sutra. Malo sutra. Da ne dužim sa mogućim verzijama roditeljskih sučeljavanja sa vlastitim greškama, jer, u većini slučajeva, tehnika je već odnijela pobjedu ili nanijela velike gubitke. Ako u zakonima robotike zamjenimo Robot sa Roditelj, Čovjek sa Dijete, Naredbe sa Željama, shvatićemo. Ili nećemo. Moramo ispoštovati prirodne zakone, te pravila etike i morala. Ipak, pravila postoje. I zakoni robotike su pravila. U teoriji veoma dobra i korisna pravila. Ali nema tu emocija, metarskih kriški sa paštetom za vani, nema oderanih koljena, a nema ni proljeva zbog zelenih jabuka. Sve je, jebiga, efikasno. Ja neću da nam se to sviđa. Niko, valjda, normalan, neće. Mi, ponašajući se kao programirani i automatizovani, tako što sebi prividno olakšavamo svakodnevicu savremenog roditeljstva, radimo medvjeđu uslugu svojoj djeci. Nasljednicima. Pravimo od njih male automatizovane i, samim tim, zatupljene jedinke kojima je sve podređeno. Sve za njih, ali i na njihovu štetu. Do ovog momenta bi se neki pristojan robot isključio trajno. Ili kako se već roboti lišavaju postojanja. Samoubistvo kratkim spojem?! Toliko protiv sebe, a opet za sebe, ne može izdržati nijedan lijepo vaspitan procesor. Čovjek je, s druge strane, dosta žilavija mašina. Logika mu je podložna promjenama. Da ne kažem – lažima. Samozavaravanje je, takođe, jedna od ljudskih vještina. Laganje iz ljubavi. Samoobmana. Ili, samo obmana? Ako se pravim da nešto ne postoji, možda samo ode kad mu dosadi? Neću da vidim - jer mi se ne sviđa! Pa zna se zašto fijakerski konj ima one klapne sa obe strane očiju. Ima to svoju namjenu. Bukvalno, mi pravimo robote u prenesenom značenju. Stvaramo mehaničke jedinke koje će se, kao mali bajti, pridružiti Gigama i Terama drugih malih, a poslije i velikih jedinki. Umjetnost postaje natjecanje. Natjecanje postaje umjetnost. Empatija je sramota. Sramota je zabava... Stanje je dovoljno loše. Postaće još gore, naravno. A mi u tome igramo veliku ulogu. Kastriramo umove naše djece. Dobrovoljno. Trebali bismo se zapitati. Zatim i reagovati. Da li nam M:TEL i Telemach trebaju vaspitati dijete? Biti njegov najbolji drug? Onaj zamišljeni drug mi je mnogo draži. Razmislite, ali ne razmišljajte dugo. Odgovornost je na vama.* Ugasite telefon. Pauzirajte wi-fi. Stišajte TV. Uzmite neke bojice, kockice, šta god. Uzmite i vaše dijete. Uzmite njegovu pažnju. Njegov procesor  je, ipak, podešen na vašu frekvenciju. Za vas mu ne treba antivirus. Ne pravite od djece buduće bezdušne robotnike. Djeca treba da čitaju Asimova i Klarka, ali ne treba da žive u tom svijetu. Još ne. Nadam se. Evo i proljeća. Volite se bez Instagrama.

(Uputstvo poslije čitanja ovog teksta: isključite automatic update i probajte zabaviti svoje dijete analogno. Postoji opasnost od obostranog zadovoljstva.)

*With great power comes great responsibility – Benjamin (Uncle Ben) Parker.