Bio je. Rat. Negdje sredinom, ili krajem, je osnovan. Univerzitet. Kao jedan od vidova. Ili pokušaja. Normalizacije nenormalnih. Okolnosti. I spašavanja školovanih. I onih koji su to htjeli da postanu. Od rova, vlage i blizine smrti. Od onih s druge strane. Linije. Ali i od priučenih i neškolovanih. Ex-pitomaca ŠRO. I njima sličnih. Na vlastitoj strani. Koji su u ratovanju našli svoj životni smisao.
Eksperiment je uspio. Univerzitet je zaživio. A, na duže staze, i preživio. Tako da postoji. Već više od 20 godina. Ratnih i poslijeratnih. I ti si na njemu studirao. I završio. Nekad davno. U to vrijeme, nije bilo baš veoma mnogo vlastitih kadrova. Tako da su dolazili. Brojni. Profesori sa strane. Privučeni i motivisani. Entuzijazmom. Patriotizmom. Duplom radnom knjižicom. Ili honorarom. Svejedno. Dolazili su. Bez njih bi, u to vrijeme, sve bilo neizvodivo. Tokom vremena, ponovo zahvaljujući njima, postupno se povećavao i broj domaćih. Školovanih i izabranih. Profesora i asistenata.
U vrijeme tvog studiranja, radilo se po starom. Predratnom. Sistemu. Prijemni ispit. Koji se morao položiti. Da bi se upisao. Fakultet. Onda slijede. Dva semestra nastave. Ne tako česte obaveze. Tokom tih semestara. Ponekad, eventualno, kolokvijumi. Seminarski radovi. I ispiti. Na kraju. Spakovani u normalan i razuman broj. Ispitnih rokova. Takav da se u oktobru moglo znati. Ko ide dalje. Sami fakulteti su bili relativno samostalni. A Univerzitet krovna institucija. Sa kojom, kao student, nisi imao mnogo. Dodira. Usuđuješ se reći da je postojao i entuzijazam. Moral. Uprkos svakakvim. Uslovima. I neuslovima.
Tada je došla. Bolonja. Bolonjska reforma. Bolonjska deklaracija. Bolonjizacija. Dokument. Potpisan 1999. godine. Koji je, iako planiran da bude jedinstven za sve, dao alibi. Svima koji žele. Da ga tumače. Onako kako žele. Ili kako im odgovara. Svejedno. U skladu s njim, reformisan je i zakon. O visokom obrazovanju.
Prijemni ispiti su ukinuti. Ili svedeni. Na protokolarnu formalnost. Osim u rijetkim slučajevima. Visoko obrazovanje je, tako, postalo dostupno. Svima. Bez postavljenog roka. Za završavanje. Predmeti su postali jednosemestralni. Njihov sadržaj usitnjen i razdijeljen. Postali su zatrpani gomilom bodova. Poena. Kredita. Koji, uprkos dobroj namjeri i ideji, u okolnostima visokog obrazovanja i društvenog uređenja zemlje u kojoj živiš, realno ne služe ničemu. Osim da stoje. Na papiru. Ili u bazi podataka. Ispiti su, uglavnom, pismeni. Izdijeljeni. Izmješani. Zbirni. Završni. Diplomski radovi, u pisanoj formi, sa javnom odbranom pred komisijom i publikom, su ukinuti. Ili, ponovo, formalizovani. Bivajući pretvoreni u završne. Radove. Forma je, nekako, pojela sadržaj. I sad ga vari. Neodređeno dugo. I gotovo nikad ne izbacuje. Viškove. Tako da, prije ili kasnije, prolaze. Završavaju. Svi. Pod (jedinim) uslovom. Da su dovoljno uporni. Da to dočekaju. Pri tome postaju diplomirani. I, zastrašujuće često, ostaju nepismeni. I profesionalno neupotrebljivi. Ali im ego, zato, raste. U direktnoj proporciji. Sa navedenom profesionalnom neupotrebljivošću.
U isto vrijeme, zajedno sa bolonjizacijom, dogodila se i integracija. Univerziteta. U jedinstveno, finansijsko-upravno-obrazovno tijelo. Čime je ukinut i poništen veći dio samostalnosti. Pojedinačnih fakulteta. I izvršena njihova konverzija. U organizacione jedinice. Robinhudovskim kolektivnim principom su razdijeljeni individualni resursi. A moć odlučivanja utopljena u more. Administracije. I dodijeljena bezbrojnim komisijama. Vijećima. Kolegijima. Senatima. Kojima rukovode odabrani. Direktno. Ili posredno. Preko svojih posilnih. Ili postavljenih. Piona. Lovaca. Ili konja. Neki od njih su tu politički. Neki prema zaslugama. A neki iz strateških razloga. Postavljeni da provire. Dojave. Rasture. Zavedu. I zavade. Rupe u zakonu i pravilnicima su pravljene i prilagođavane. Upravo njima. Za njih se glasalo. I lobiralo. Sad tu čast moraju zaslužiti. I opravdati. Jer je, u sveopštem procesu izjednačavanja. Jakih i slabih. Organizovanih i neorganizovanih. Bogatih i siromašnih. Fakulteta. Odnosno organizacionih jedinica. Bilo jako potrebno. I presudno. Podijeliti. Ljude. Ili ih učiniti zaplašenim. Pomirljivim. Saglasnim. Samousmjerenim. I nezainteresovanim.
Bitna posljedica navedene integracije jeste i birokratizacija. Zatrpavanje. Papirologijom. Izvještajima. Analizama. Planovima rada. Projektima. I kreiranje srazmjernog birokratskog, nenastavnog, aparata. Odnosno, sistema. Potrebnog da navedeno uobliči. I po potrebi proslijedi. Onima u nastavi. Zahtijevajući nešto. U nekom roku. U tu svrhu su uvedene i katedre. Matične. Još jedno tijelo. Još jedan niz sastanaka. Donosilaca. Odluka. Ovaj put na granici. Između nauke. Administracije. I provođenja nečije volje. Samovolje. Ili bezobraznosti. I na počasnoj straži. Nad sprovođenjem uništavanja. Bilo kakvog vida. Dobrih ili bar korektnih. Odnosa. Među kolegama. Na svim nivoima. Na kojima je to moguće. Ostvariti. I postići.
Tu je i vječiti pozitivizam. U javnom istupanju. Online ili offline. U medijima ili sa govornice. Bez prisustva bilo kakvog kritičkog mišljenja. Superlativ je normalno stanje. Predstavljanja. Informacija. Svaki, i najmanji, uspjeh je apsolutna pobjeda. A porazi i problemi. Koji se uvijek javljaju. I postoje. Čak i u najsavršenijim sistemima. Jednostavno se ignorišu. Sve je uvijek u najboljem redu. Bez obzira na to koliko je, ili bi moglo biti, klimavo. Nedorečeno. Neisplativo. Ili, jednostavno, loše. Kao da su nesavršenosti nešto čega se treba stiditi. Dovoljno je samo djelovati. Raditi. Učiniti. Nešto. Da se ono što nije dobro popravi. Ili ispravi. Ali, lakše je biti lažno i trajno pozitivan. Oprimističan, ushićen i na visini zadatka. I čekati. Da se sve samo riješi. Nekako. I nekad. One koji su na vrhu, to što ne valja, ionako, uglavnom, ne dodiruje. Bar ne direktno.
U sistemu univerzitetskog obrazovanja, izgleda da je nastava postala najmanje. Bitna. Bar ti se tako čini. Kad razgovaraš sa onima koji su trenutno u procesu. Ili, još gore, dok po različitim institucijama i drugim svakodnevnim lokacijama nailaziš na one koji su u profesionalnom smislu proizvedeni. Kao njen direktni produkt. Forma je, ponovo, u drugi plan stavila sadržaj. Potreba za diplomom je pregazila stručnost. Što, se, izgleda, djelimično, prenijelo i na viši nivo. Odnosno, na jedan dio odgovornih. Onih koji navedenu nastavu obavljaju. Jer su, možda, i oni školovani. Na takav način. Pa sad nastavljaju tradiciju. I tako učestvuju. Daju svoj doprinos. U trajnom urušavanju. Sistema vrijednosti i odgovornosti. Kome i sami pripadaju. Čiji su proizvod.
Fakultetsko obrazovanje je prestalo biti. Izazov. Ekskluzivna privilegija. Stečena vlastitim trudom. Garant zaposlenja i uspješnog života. Po svom završetku. Nasuprot tome. Postalo je opšte mjesto. Nešto svima dostupno. Državno ili privatno. Bitno je dobiti papir. I zauzeti poziciju. Dalje će već ići. Vremenom će se, možda, i naučiti. Taj posao. Za koji se školovalo. Samo polako. Bitna je forma. Nipošto njen sadržaj.
A ti se samo možeš nadati. Da ti odsustvo nečije stručnosti. U nekom odsudnom momentu. Neće oduzeti. Obrisati. Uništiti. Pokvariti, Pogrešno upisati. Pogrešno procijeniti. Pogrešno presuditi. Površno ocijeniti. Nešto. Pri tome, nada, na žalost, ne spada u empirijsku kategoriju. Niti u obrazovnu. Nego u čisto imanje ili nemanje. Sreće. U datom trenutku. Pa kako bude.