Blokada kao inspiracija

in Teme
18. 09. 27
posted by: Darko Kovačević
Hits: 704

Tekst koji sllijedi predstavlja niz misli koje su posljedica ogromnog broja dinamičkih uzroka i kao takav donosi stanje u jedinici vremena, što znači da bi već sutra, ili za sat vremena, možda i pet minuta, mogao biti izmijenjen i dopunjen, i to bi mogao biti proces koji traje beskonačno dugo. Kako bi se takva mogućnost izbjegla, napisan je kao svojevrsna stilska vježba, odnosno kao samopostavljeni zadatak sa striktnim ograničenjima. 

Dao sam sebi zadatak da „u komadu” napišem smisleni i povezani tekst, bez stajanja i osvrtanja na napisano, onako kako mi tokovi svijesti i savjesti budu nalagali, i da taj tekst bude u formi jedne rečenice, kako bih nekako spriječio, ili bar ograničio, rasplinjavanje, razuđivanje i digresiranje kojima često težim u pisanom izražavanju, nekad više, nekad manje, u zavisnosti od okolnosti o kojima pišem ili onih koje su posredno ili direktno uzrokovale pisanje, ali i zato što me, u ovom trenutku, tačka kao završetak rečenice neodoljivo asocira na blokadu, ograničavanje, zatvaranje i sužavanje, a upravo četiri navedene imenice opisuju ono što me, na neki način, u glavi bocka već danima u tolikoj mjeri da sam, naposlijetku, to bockanje odlučio naratizovati, odnosno uobličiti u tekst: u petak su nas blokirali, čitav dio Istočnog Sarajeva u kome provodim svoje radno i privatno vrijeme bio je blokiran, očišćen od pješaka, automobila i otvorenih prozora, jer je tako nalagao/naložio, valjda, diplomatsko-bezbjedonosni ili neki njemu srodni protokol za doček visokopozicioniranog državnika iz strane zemlje, a na svakoj raskrsnici stajao je (bar) po jedan službenik, sa manjkom ljubaznosti  i informacija i viškom entuzijazma usmjerenog u to da što efikasnije i autoritativnije spriječi bilo koga da prođe bilo gdje, a pri tome to „bilo gdje” nije bilo definisano i određeno, odnosno nikakvi alternativni putevi nisu bili obezbijeđeni i predviđeni, i načelno se svodilo na „Sjedi tu i čekaj da te pustimo” pristup, tako da se stajalo, čekalo, nerviralo, odlagalo, mirilo sa sudbinom i dosađivalo, sve u istom vremenskom periodu, a, budući da je, u kontekstu narodne poslovice  „dokoni um je đavolje igralište”, um čovjeka koji je uspješno preživio rat i kome je dvadeset i kusur godina nakon tog rata u njegovom rođenom gradu ograničeno i blokirano kretanje u najmanju ruku đavolji symphonic death metal party,  u nekom trenutku sam počeo razmišljati, vrtiti u glavi alternativne, ali ne tako nemoguće scenarije, postavljati (sam sebi) pitanja i tražiti na njih odgovore, sve u svemu „crnjačiti”, i, moram priznati da sam se, možda čak i na samom početku razmišljanja, preplašio i zabrinuo nad vlastitom nemoći, pri čemu pitanja koja sam (si) postavljao nisu bila nimalo metafizička već jednostavna i logična, recimo „Ukoliko cjelokupna bezbjedonosna struktura grada/entiteta/države, udružena sa ličnim timom za bezbjednost visokog državnika koji je na nekoliko sati (bio) u posjeti nije (bila) dovoljna da, u okviru četiri ulice i dvadesetak zgrada čija visina ne prelazi desetak spratova, da spriječi bilo kakvu mogućnost ugrožavanja života navedenog visokog državnika, već su u tu svrhu potpuno blokirane i od saobraćaja i ljudi očišćene sve ulice kojima je planirano da se on tog dana kreće/provede, bez obzira na redoslijed i vrijeme, odnosno na to kad bi se to „kretanje i provođenje” trebalo desiti, kakva je onda sigurnost mene, kao metafore za pojedinca koji tu svakodnevno živi i radi, 24/7?”, „Šta bi bilo da je, tokom navedene blokade, neko imao srčani udar, početak porođaja ili bio žrtva pljačke ili fizičkog napada, ko bi ga i kuda odveo do najbližeg doktora?”, „Šta bi se desilo da se neko, znajući nekako za preokupiranost i angažman bezbjedonosnih struktura na osiguravanju boravka visokog državnika, u nekom od blokiranih dijelova i objekata u gradu odlučio na neki vid terorističkog napada, neko aktiviranje, diverzijicu ili light zastrašivanje, ko bi reagovao, čime i kuda?” ili, konačno, „Zar je, uopšte, i zašto jeste, moj problem to što je neki visoki političar „izvana” (da malo promijenim izraz) došao u posjetu mjestu u kome živim, zašto ja zbog toga ne mogu da idem i dođem kući kad i kuda ja hoću, već učestvujem nevoljno u kolektivnoj i nametnutoj blokiranosti, iako navedenoj osobi do navedenog dana gotovo da nisam znao ni ime ni funkciju, a sasvim sigurno joj nikad nisam poželio učiniti apsolutno ništa loše?”, dakle sasvim prosta, simplifikovana pitanja iz domena vlastite egzistencije i borbe sa vjetrenjačama, sa autologički nametnutim odgovorima koji mi se, uz sav optimizam i razradu svih mogućih scenarija, nimalo nisu dopali i koji su me vodili u nova i nova pitanja, sve do onog konačnog „Šta ja više uopšte tražim ovdje?” i istovremenog, poklapajućeg autoodgovora „O tome si trebao razmišljati sa dvadeset godina, sad ti je kasno, imaš posao, diplome, kredit, stan, ne živiš loše, gdje bi ti to, sad, kao, išao?” koji je, opet, probudio novo pitanje „A šta ako ipak nije?” i tako u krug, nekontrolisano i frustrirano, dok sam se prisjećao svih motivacionih „ostajte ovdje” govora kojima sam bio izložen od druge polovine devedesetih pa do famoznog „Jahorina Address” (ili na srpskom, „Jahorinskog obraćanja“, za nepoznavaoce (američke) istorije i govora koji je tadašnji američki predsjednik Linkoln održao u novembru 1863. godine i koji je u istoriji ostao zabilježen/zapamćen kao „Gettysburg Address“, sa kojim je, u ovom slučaju, napravljena analogija),  iz avgusta 2018. u kome je, kao nešto sasvim normalno i svima poznato, sa najvišeg nivoa, bez uvijanja, zastrašujuće javno saopštena istina o „najboljim”, „uključenim”, „vlasti” i „zabludama” i (u mašti, jer nisam mogao napustiti parking) prelistavao lica sa bilborda i plakata koja samozadovoljno, uglavnom s visine (kako zbog položaja bilborda/plakata tako i zbog ugla iz kog su slikana), nadmeno i strogo, gotovo prijekorno, gledaju sa svih strana dok, istovremeno, elementarna inteligencija, pismenost i kreativna inventivnost gube svaki smisao i trag postojanja pred/pod besmislenim ili opštemjestnim sloganima političkih stranaka koje predstavljaju, budući da „svitanje” „pod zastavom” ni na koji način, a pogotovo ne „odgovorno”, ne garantuje „posao, dostojanstvo (i) pravdu” i mogućnost da se „slobodno živi i radi“, već neminovno vodi u novi status quo, vječito predratno stanje koje obilježava čitav poslijeratni period, politički uslovljeno zapošljavanje, pozicioniranje i podjelu rejona, građevinsko-saobraćajne radove i intervencije od izbora do izbora, pozivanje na patriotizam i ugroženost nacionalnih interesa čim nestane drugih argumenata, devalvaciju obrazovanja i kulturnih vrijednosti i njihovo poistovjećivanje sa „etničkim” i „tradicionalnim” i, konačno, stihijsko, bezobzirno ali zakonski „pokriveno”, blokiranje ulica „iz sigurnosnih razloga” kad god to nekim bezbjedonosnim protokolom i nalogom “odozgo” bude naloženo, što, sve zajedno, u gradu sa maksimalno sedamdeset sunčanih dana u godini, iz koga svi putevi vode preko neke planine, kao i u čitavoj državi čiji je taj grad dio, i koju, u svakom dijelu, karakterišu veoma slična stanja i zbivanja, ne predstavlja naročito privlačnu životnu perspektivu, uprkos tome što takvo stanje, velikim dijelom, ublažavaju i maskiraju moćni otupljujući mehanizmi navika, poznanstava, poznavanja prostora i prečica do svakodnevnih potreba i, konačno, ignorisanja, u mjeri u kojoj je to moguće, a zna da bude prilično moguće, sve dok se ne zaglavim u koloni koju je uzrokovala blokada ulica ili mi kompletnu komunikaciju u stanu poremeti vozilo s razglasom koje se vozi ulicom i, uz prigodnu visokopatriotsku muziku, najavljuje predizbornu tribinu neke političke partije, što mi aktivira tok svijesti u tolikom stepenu da naivno, djetinjasto, poželim pobjeći odavde, na kraj svijeta, u p. m., bivajući istovremeno surovo svjestan da sam toliko zaglavio u svakodnevni život i rutine ovdašnjice da će mi to teško poći za rukom, te se, u nedostatku drugih i boljih sredstava, preslab (i nezainteresovan) za politiku, a prejak (i suviše obrazovan) za bespogovorno klimanje glavom, povremeno „laćam” tastature i počinjem kucati neki tekst da si nešto, kao, olakšam, bar stanje u glavi, i moram priznati da pomaže, bar djelimično, kao virtuelni vid pražnjenja, usmjeravanja negativne energije na slova na tastaturi i njihovo formulisanje u riječi i koherentne rečenice, pod uslovom da smisao, kao kategorija, ovdje i sada, uopšte, postoji, budući da cjelokupna situacija mnogo više podsjeća na oskudnu, post-tranzicionu verziju Matrix-a za zemlje u razvoju, ali to bi već mogla biti neka druga priča, za koju možda ne bi bilo loše početi i novu rečenicu...