Ekstatična hiperpozitivnost i odsustvo objektivnog kritičkog mišljenja: uzroci i posljedice

in Teme
17. 10. 23
posted by: Darko Kovačević
Hits: 855

Izgleda da u današnjem svijetu, odnosno bar onom njegovom dijelu koji se servira kroz medije i veliki dio vaspitnog, kulturnog, sportskog i umjetničkog djelovanja, više ništa ne može biti loše, prosječno, kritikovano, osporeno ili odbačeno kao neupotrebljivo, nebitno ili nepotrebno.

Ekstatična pozitivnost vjerovatno je literarno-fizički utemeljena u gomili knjiga, sajtova i predavanja o samospoznaji, samopomoći, pozitivnom mišljenju, samoizgradnji i sličnim konstruktima modernog doba koji, kao svojevrsna sekta (religija je ipak, u organizaciono-uticajnom i hijerarhijskom smislu suviše snažna riječ da bi bila upotrijebljena u ovom kontekstu) preplavljuju izdavaštvo, društvene mreže, marketinški prostor, sadržaje u udarnim terminima televizijskih programa i svakodnevni život uopšte. Reklamni program, zabavni programi i dječije emisije samo što ne eksplodiraju od ogromne količine pridjeva, superlativa, oduševljenja, pohvala, sugestija i "prepoznatih" vrijednosti i kvaliteta. Krediti stoje na grani i čekaju da budu ubrani, voće i povrće koje se kupuje pod neonskom rasvjetom supermarketa je zdravo i svježe, za svaki vid fizičke i mentalne aktivnosti postoji tačno određena voda s ukusom koja ga pospješuje, bore, odnosno "prve znake starenja" treba (za)cementirati skupom kremom, a kutija uložaka ili pelena ima takvu moć upijanja da može zadržati poplavu srednjih razmjera. U lokalnim okvirima, svaki uspjeh u bilo čemu i bilo gdje izvan zemlje je najveći i spektakularan, a sve što (pred kamerama ili mikrofonima) izgovore ili učine svečane bijele košulje ima neprocjenjivu i sudbinsku vrijednost i obavezno je dobro, kvalitetno i ispravno. Takvi su i internet sajtovi državnih, entitetskih, regionalnih, opštinskih, obrazovnih i kulturnih institucija. Ma sve je wooow...

Upravo takvim pristupom se, kod onih konzumenata koji su njemu izloženi a pri tome nemaju dovoljno razvijenu i različitim vidovima iskustava produbljenu kritičku svijest o radnjama, stanjima, pojavama i bićima u svijetu koji ih okružuje, ili se s njom ne žele zamarati, postiže svojevrstan, izgleda nekoj svrsi ili nedefinisanom višem cilju potreban, efekat zatupljivanja, otupljivanja i tapaciranja vlastitog mišljenja, svojevrsno formatiranje najvećeg dijela mozga praćeno upisivanjem odgovarajućih, prigodnih, neopasnih i neutralnih informacija na njegov ostatak. Ovo, naravno, ne djeluje na instinktivnom, elementary survival nivou, tako da je, na sreću, i dalje nemoguće takvim putem ubijediti nekog čija je egzistencija ugrožena ili dovedena u pitanje da mu je dobro i ugodno,  ali je zato sasvim moguće dovesti u pitanje ili zabludu estetski ili vrijednosni sud o nečemu ili nekome, o učinjenom, postignutom, izvedenom ili prikazanom. Pretjerana količina ekstatične hiperpozitivnosti prosto teži tome da, od trećerazrednosti i trećerazrednih pojava, in the eyes of the beholder pravi maestralnosti i vrhunske umjetnike/kulturne radnike/sportiste/davaoce nekog "nemjerljivog doprinosa" nečemu, pri čemu se taj i takav proces vješto pokriva, afirmiše i opravdava pomoću (veoma često, objektivno diskutabilne, ali (ponovo) medijski nametnute i, praktično, usađene) "nesumnjive" i "beskompromisne" kompetentnosti onih koji o tome odlučuju. Kad se jednom nešto takvo plasira, dalje je sasvim jednostavno. Repetitio est mater studiorum, tako da će naš konzument sa početka pasusa nakon kratkog vremena naprosto usvojiti ponuđene, superlativno hvaljene i ocijenjene sadržaje kao obrazac na osnovu koga će, dalje, donositi, formirati, a često i iznositi svoj sud o kvalitetu i vrijednosti nečega. Ako je takav konzument slučajno dijete, bilo na predškolskom nivou ili u osnovnoj i srednjoj školi, postavlja se ozbiljno pitanje u kojoj mjeri će doći do oštećenja njegove percepcije za dobro, ukusno i kvalitetno tokom vremena. To da li će do oštećenja doći uopšte nije sporno, već je sasvim sigurno. Pogrešni obrasci, polovična rješenja, u nebo uzdignuti prosječni rezultati i prehvaljivanjem prekrivena očajna ili (u boljem slučaju) polovična izvođenja postaće (ili već postaju) standard prema kome će svoje djelovanje usmjeravati i ravnati oni koji tek dolaze.

Neumjerenost pohvalnih i pozitivnih tonova koja svakodnevno zasipa javni i privatni diskurs tolika je i neizbježna da u pitanje dovodi i samu suštinu komunikacionog čina, kako onog koji se odvija između medija i njihovih korisnika, tako i onog na sasvim privatnom, međuljudskom i svakodnevnom nivou, bilo da on uključuje/podrazumijeva donošenje vrijednosnog suda o nečemu ili ne, i veoma često ga svodi na prenaglašene i prenasmijane ekstatične salve pohvala i komplimenata upakovane u ultradekorativnu deskriptivnost gramatički ili sadržajno smještenu u uzvišenu bezbjednost superlativa. I, gotovo svakodnevno, postaje sve gore. Odnosno, sve bolje, ljepše, kvalitetnije i superlativnije. Svakodnevno se gomilaju sasvim prosječni ili čak loši rezultati, postignuća, izvođenja, prikazivanja i djela koja, u gledanim televizijskim terminima, odgovarajućim štampanim publikacijama i na korespondirajućim društvenomrežnim lokacijama bivaju proglašena vrhunskim, krajnjim stepenom dometa na određenom polju ili u određenoj oblasti i njihova prisutnost i količina je tolika da u zadnji plan ili potpuno ignorisanje stavljaju ono što je istinski dobro i vrijedno, samo zato što nema nikoga odnosno niko nije dodijeljen da to glasno i javno takvim i nazove na nekoj medijskoj lokaciji sa koje bi to moglo imati odjeka. Izgleda da je mnogo lakše "gurati" (ispod)prosječnost i praviti kvazi-elitu i kvalifikovane celebrityje od onih koji to, na osnovu svoje djelatnosti i kvaliteta u okviru zadate ili odabrane "specijalizarnosti", u najvećem broju slučajeva uopšte ne zaslužuju, nego raditi na razvijanju, podržavanju i održavanju svijesti o pravim, istinskim vrijednostima i kvalitetima. Bolno je nepopularno nazvati neku pojavu pravim imenom, iskritikovati je ocrniti ili potpuno negirati, ali bi (konačno) davanje medijskog prostora upravo nečemu takvom, u potpunoj suprotnosti sa ispraznim i lažno utopističkim duhom pozitivnog razmišljanja i pogleda na svijet, naravno ukoliko bi se sprovodilo sistematski i argumentovano, predstavljalo neophodno osvježenje i temelj za filtriranje ogromnog broja nečistoća koje nam svojim pojavama i "doprinosima" zagađuju medijski, literarni i (gotovo) svaki drugi prostor već decenijama. U protivnom, i sadašnji prosjek će, s vremenom, dobiti svoj prosjek, ovaj, potom, neki svoj, sve dok svaki kvalitet i napredak ne bude vraćen na nivo suštinski ekvivalentan onome koji je postojao u vremenu prvobitne društvene zajednice. Što to nije tako daleko kao što se čini. Svega nekoliko ekstatičnih i hiperpozitivnih koraka smo od toga. A onda nema povratka nazad. Odnosno naprijed. Dno će biti dotaknuto.