Warning: A non-numeric value encountered in /home/magarein/public_html/templates/as002032free/params.php on line 184

Warning: A non-numeric value encountered in /home/magarein/public_html/templates/as002032free/params.php on line 184

Postojim tamo gdje me drugi gleda – tiranija slike

in Teme
17. 09. 27
posted by: Ivana Golijanin
Hits: 736

Slika je naše teranje duhova. Prvobitno društvo

je imalo maske, građansko društvo svoja ogledala,

a mi imamo svoje slike.

(Žan Bodrijar)

Slika, uopšte uzev, podrazumijeva medij reklame koja pravi svijet, reklame koju prave subjekti kao činioci tog svijeta a istovremeno ona prisiljava našu imaginaciju da se izgubi. Ako pogledamo pažljivo zapazićemo kako nam Slika podmeće jedno izopačeno ogledalo ispred kojeg ekstrovertujemo vlastite strasti i usred tog procesa ona, posve licemjerno, razbija to ogledalo i ostavlja nas u tiraniji imaga.

Imago kao pojam i pojavu utemeljio je francuski psihoanalitičar Žak Lakan u svojoj nakani da objasni Stadij ogledala kao jedan od temeljnih u konstituiranju ljudskog subjekta. Lakanova sklonost ka analizi percepcije (uz reference koje iznosi Merleau – Ponty u Fenomenologiji percepcije) se uglavnom fokusirala na pojavu gledanja na nas od strane drugog. Oni imaju oči da ne vide, navodi Lakan citirajući Evanđelje. Što da ne vide? – da ih stvari gledaju. Imago kao slika koju dijete vidi tokom boravka u imaginarnom poretku jeste ono što njega zapravo ne predstavlja. U periodu od šestog do osamnaestog mjeseca, dijete koje je zapravo još infant doživljava svoju sliku kao sklop fragmenata kojima nedostaje instanca ucjelovljenja. Posmatrajući tako svoj odraz slika preuzima primat nad djetetom i ono se, iz straha od prijetnje tog drugog naspram njega sa njim identificira.

Tu se subjekt prvi put susreće sa drugosti jer se njegov ego koji je direktna posljedica te identifikacije izgrađuje preko nekog ko nije on sam. Taj drugi za Lakan postaje objet petit a (insistirajući na tome da se francuski izraz ne prevodi) ili svojevrsni izgubljeni objekt žudnje. Tako slika kojoj teži subjekt prelazeći u fazu simboličkog, fazu u kojoj je jezik glavna i jedina instanca postaje efemerna, razobličena i predstavlja sve ono što želimo da budemo a nemamo mogućnost da to ostvarimo.

Istina, žudnja se, prateći Lakana, ne može ispuniti jer se objektu (a) subjekt tek može asimptotično približiti ali se predmeti žudnje počinju nekontrolisano gomilati i tako graditi mreže nerealnih slika koje počinju determinirati ljudsko biće. Prelaskom u simboličko jezik postaje taj koji određuje naš odnos prema slici a naš ego zavisi samo od pogleda Drugog. Drugi stalno gleda. On zuri u nas i ne može da trepne.

Postmoderna kultura i društvo u njoj su postali ovisnici o slici i pogledu koji emituje ta ista slika dopuštajući da ih ona vodi kroz tamnicu jezika. Pogrešno! Slika ne može zamijeniti jezik koji vlada nama ulaskom u registar Simboličkog. Ona ne govori ali traži od nas da zadovoljimo apetit oka koje nas gleda sa nje. Tu se javlja još jedan nesporazum gdje estetski dojam slike stavimo u ravan sa svim onim intencijama koje mislimo da moramo zadovoljiti kada vidimo sliku ili, još užasnije – fotografiju. Postmoderni čovjek vapi za idealom prikazanim i viđenim na fotografiji ne sluteći da ona služi za divljenje izdaleka a ne potpuno uranjanje u njeno biće. Hiperdimenzionirana tijela, dijelovi tijela koje služe samo kao modeli – zaslužuju li oni da im se ovoliko divimo? Sjetimo se kako je model nešto mrtvo, nepostojano, odvratno u svojoj plastičnoati. Želimo li da smo takvi?

Slika se pojavljuje, danas kao šav između dva Lakanova registra i potpuno ih nadvladava izokrećući naopačke sve stabilne postulate. Umjesto fragmentiranih odraza u ogledalu danas se ispred nas i nad nama pojavio isprekidani svijet u cjelini (paradoks je namjeran), svijet kao slika koja se umnožava nudeći nam svoju vještačku vremenitost. Fotografska slika mora biti dramatična u svojoj namjeri da se nametne discontinuitetom i neposrednošću a ne biti pukim objektom nečije perverzne identifikacije koja nikamo ne vodi. Ona bi morala da pravi izlomljene, nedostižne linije nepokretnih kretnji a ne da biva fiksirana od strane nekog subjekta koji od ljudskog ima samo grijeh prvog čovjeka.

 

Ljubav za poglede Drugog kojeg smo vještački fiksirali u Sliku mora biti fatalna, kao i svaka ikada a svijet, gledan ovako, sa strane smisla postaje razočaravajući i banalno očigledan.