Pisati o poeziji, naročito kada je, u okviru tog pisanja, potrebno sagledati i predstaviti čitavu kolekciju pjesama nekog autora, predstavlja zahtjevan i složen zadatak, prvenstveno zahvaljujući činjenici da poeziju, kao dio književnosti, karakteriše verbalna ekonomičnost koja poetske iskaze svodi na stihove i strofe, dok je na imaginaciji, logičkom rasuđivanju i obrazovanju čitaoca da te i takve iskaze pojmi, doživi i rastumači.

Iz navedene činjenice proizilazi da bi, u cilju potpunog i sveobuhvatnog sagledavanja neke zbirke poezije, praktično bilo neophodno svaku od pjesama detaljno rastumačiti i proanalizirati, te, na osnovu tih pojedinačnih zaključaka, odnosno, u smislu teksta, svojevrsnih eseja o svakoj pjesmi izvoditi zaključke o zbirci kao cjelini. Naravno, takvo pisanje bi, praktično, značilo da je za tumačenje jedne knjige sa poezijom potrebno napisati drugu, esejističko-proznog karaktera, što bi, ipak, predstavljalo, s jedne strane, objektivno pretjerivanje, a s druge, pokušaj subjektivne demistifikacije pjesničke imaginacije koji bi, sasvim sigurno, kod svih budućih i potencijalnih čitalaca kojima bi takva prozna tvorevina bila dostupna, ozbiljno narušio elementarno uživanje u poeziji i njenim slojevima. Zbog navedenih razloga, ovoj zbirci poezije će se, najprije, pristupiti kao cjelini, odnosno iz perspektive makrostrukture, a potom će biti riječi i o pojedinačnim elementima poetskog jezika pjesnikinje, predstavljenim kroz odabrane stihove, strofe ili čitave pjesme.

Zbirka poezije pod naslovom Onostranost je prilika, čiji autor je Marija Šuković, predstavlja kolekciju pjesama nastalih u periodu od 2009. do 2018. godine. U okviru zbirke, pjesme su, prema tematsko-sadržajnom kriterijumu, organizovane, odnosno grupisane, u pet cjelina, sa odgovarajućim naslovima. One funkcionišu kao svojevrsna poglavlja autorkinog pjesničkog oslikavanja, kako svijeta koji je okružuje, tako i unutrašnjeg svijeta vlastitih misli, strepnji, težnji i osjećanja, te odnosa prema objektima i, prvenstveno, bićima iz vanjskog svijeta. Pri tome, prva pjesma u zbirci, pod naslovom Budim se u ranama, budući da nije svrstana ni u jednu od pomenutih cjelina, služi kao svojevrstan prolog onome što nakon nje slijedi, sa pjesničkim glasom koji se čitaocu obraća iz prostora koji je negdje na pola puta između jave i košmara, obilježen ranama i probuđen vlastitim vriskom, ležeći „u sobi bijeloj“. Na sličan način, upečatljiva i neodoljivo šimićevska pjesma Pjesniče zatvara i završava ovu zbirku, lamentirajući nad svim onim „poluljudima“ koji „nikada neće razumjeti značaj kraja“ i zaključujući: „Kako je sramno znati među takvim / i među takve da se vratim / kako je sramno“.

Sve ono što je smješteno u tekstualni međuprostor između ove dvije pjesme, odnosno u pomenute cjeline-poglavlja predstavlja niz upečatljivih poetskih slika u kojima se poetski subjekt hvata u koštac, suočava ili na neki drugi način nosi sa različitim pitanjima, dilemama i problemima svakodnevnog života, kao što su ljubav, sloboda, smrtnost, iznevjerenost, izdajstvo, (naslovna) onostranost i mnogi drugi. Za pjesme Marije Šuković se može reći da su, bez obzira na dužinu i obim, pjesme trenutka, pjesme kojima se opisuje određena (trenutna) slika ili vizija ili se dočarava neko stanje. Pri tome ona krajnje štedljivo i oprezno koristi raskošni i bogati vokabular kojim raspolaže, kao i interpunkcijske znake koji se nalaze upravo tamo gdje treba da budu, a izostavljeni su (baš) na onim mjestima na kojima istinski nisu potrebni. Osim navedenog, upečatljiv je i način na koji autorka, u svojim pjesmama, sprovodi parcelaciju stihova na nivou pojedinačnih strofa, dodjeljujući, tako, izgovorenim riječima poseban ritam i akcentovanje i postižući da ih upravo to što su (fizički) odvojene i svrstane u različite stihove zapravo spoji u jedinstvenu cjelinu na nivou strofe. Na takav način, zajedno sa već pomenutim pažljivim izborom i škrtom upotrebom riječi, postiže se krajnje efektno pjesničko oslikavanje. Kao primjer za to može poslužiti prva strofa iz pjesme Smetnja u kojoj se, u tekstualnom prostoru od svega šest stihova, sasvim živo i upečatljivo dočaravaju, kako razmišljanja i djelovanja pjesničkog subjekta, tako i prisustvo i djelovanje drugog lica, ali i čitava slika jutarnjeg ambijenta obilježenog subjektovim stanjem probuđenosti:

zorom umilno kucanje

i iza vrata „dobro jutro“

nisam za komšijski šarm

al’ nazuh obzire

i privide da progledam

a onda upitam

„zašto me budite

baš u svitanje“

U velikom broju pjesama, koje se mogu pronaći u poglavljima Neka meso ispašta i Kako magličasto bitiše tvoj lik i Bacam kamen u tvoje vodeno lice i ti se rasturaš u hiljade kapi autorka se obraća poetskom objektu (subjektove) žudnje ili ljubavi, otjelovljenom kroz adresiranje u drugom licu (ti, tebe, tebi, tvoje, tvom…) tako da se, čitanjem stihova, stiče utisak da sa tim objektom ona vodi (stvarni ili fiktivni) razgovor, predstavljajući čitaocu samo ono što ona izgovara i o čemu, dok to čini, razmišlja. U pjesmama Marije Šuković ljubavi i veze između subjekta i objekta nisu sretne, ispunjene i zaokružene pojave i cjeline, već se, kroz pjesničko obraćanje, prikazane slike, postavljena pitanja i formirane iskaze mogu naslutiti njihova narušenost, ugroženost ili prekinutost, kao i osjećanja koja iz tih stanja proizilaze na strani subjekta. U nekim od pjesama su, kroz svojevrstan tok svijesti, u stihovima su ispričane čitave priče. Takav je slučaj sa pjesmom Posjeta, gdje je, između početnog „Aj uđi“ i završnog „Aj izlazi.“, ponovo uz krajnje štedljivu i pažljivu upotrebu riječi i efektnu parcelaciju kojom se, između ostalog, postiže i isprekidana rima, predstavljena verbalna drama koja se odvija prilikom susreta dvoje bivših ljubavnika, kako u njihovoj interakciji, tako i u razmišljanjima samog pjesničkog subjekta.

Aj uđi

rekla sam, kad si već tu

nismo tuđi

izgledaš nekako ranjeno, no

kad poseže za kesicom za misli

zasmrdi teška gomila buđi

rekla sam šta će nam to,

eminencijo,

zbog tog smo se i rastali

on se k’o uvrijedi

pa smo tu zastali

al’ opet ja, jer bi mi žao da tek tako ode

kažem

šta će nam to, dragi,

cijenila bih da se skineš go

možda malo više

negoli taj umni kliše

on sad sasvim zaćuti

pomislih

 šta ću ti...

Kao drugi primjer može poslužiti tužna i bolna pjesma Sjećam se, gdje se pjesnički glas, ponovo u isparcelisanom toku svijesti, obraća čitaocu paralelno prikazujući radnje i stanja smještena na dva vremenska nivoa: ono što se dešava u trenutku i ono što je nekada bilo.

Udaljavam se s krikom

kakva bol!

ti zastaneš izbečenih očiju

zaštitnički skriješ to neko

 tuđe dijete

od ove

lude žene

Obećavaš mu život

a sjećam se zajedno smo

ubili naše

Godinama kasnije

prepoznajem te u istoj bolnici.

Ja ištem život, ti drugi slaviš

sjećam se kleli smo se

u nepovratak.

Oboje.

S druge strane, postoje pjesme koje su, po svom sadržaju i formi, tekstualno krajnje redukovane minijature, ali to, ponovo zahvaljujući pažljivom i pismenom izboru riječi i njihovoj organizaciji, samo dodatno doprinosi kvalitetu i jedinstvenosti upečatljivih pjesničkih slika. Jedna takva pjesma je Bodljikavo.

Noćim na tepihu od četinara

da ti dokažem

da nešto zajedničko imamo

(taj bol u leđima)

Bodljikavo me ne razumiješ

ili pak nećeš da priznaš

da razlike ne postoje

postojiš samo ti

koji si sebi ja

i ja

koja sam tebi ti

Značajan dio pjesama u ovoj zbirci, smještenih, načelno, u okvire poglavlja Osmijeh dok pada mi trup posvećen je smrti odnosno smrtnosti pjesničkog subjekta ili, kao u pjesmama Memento mori i Stepenik smrti, pjesničkog objekta, te načelnim ili detaljnijim razmatranjima na temu onostranosti, odnosno onoga što bi nakon samog čina umiranja moglo uslijediti. Pjesme iz ovog poglavlja karakteriše to što se na izvjestan način i uz određene izuzetke, gotovo nadovezuju jedna na drugu, oslikavajući probleme smrti, smrtnosti i onostranosti iz više različitih uzajamno komplementarnih perspektiva. Autorkina uzdržanost i užasnutost u odnosu na smrt i smrtnost mogu se uočiti u gotovo svakoj od pjesama, bivajući predstavljene kroz različite, slikovite i upečatljive pjesničke slike. Kao jedan primjer može poslužiti odlomak iz pjesme Oteta, iz kog se može uočiti užasnutost neimenovane ženske osobe time što je, prethodno oteta, u činu umiranja ostavljena i izdata od strane voljene osobe. Istovremeno, nju poražava i činjenica da će, za razliku od nje, ta osoba nastaviti dalje da živi:

Šta radi tvoja ruka

na mojoj ljusci od kože

zašto mi brojiš pršljenove

kad ćeš me sutra

predati podzemlju ukočenu

i ostaviti

ko što se ostavljaju stvari koje venu!

Šta me ti diraš sad kad će me sutra dirati mravi

i iz ušiju će mi cvjetovi rasti

uz moje ime na mermeru u travi

ko da počivam - a ja oteta!-

Drugi primjer je pjesma Nesvijest:

Muka mi je u lobanji

da mozak ispovraćam

stomak mi se vrti

u nesvijest pada mi krv

put odozgo tako je strm

za moja ugnojena pluća

sunce mi spaljuje potiljak

pleća su teška i vruća

samo se znoj hladni

poigrava na arkadi

i kratka jeza niz kičmeni stub

osmijeh dok pada mi trup

Iz citiranih, kao i iz brojnih drugih stihova i čitavih pjesama sadržanih u ovoj zbirci, kao i iz samog njenog naslova (preuzetog iz stiha pjesme Prilika) može se izvesti zaključak da, uprkos vlastitoj, javnoj i direktnoj užasnutosti i nemoći pred fenomenima smrti i smrtnosti, autorka vidi svojevrsnu mogućnost za izlaz i novi početak u onome što slijedi nakon samog umiranja, odnosno čeka sa druge, „one“ strane ljudskog bivstvovanja i u prvi plan dolazi tek nakon što nastupi fizička, ovozemaljska smrt. Prema njenim stihovima, smrt jeste neprovjerena glasina, a širina imaginacije udružena sa neospornim pjesničkim talentom omogućila joj je da u pjesmama kreira upečatljive i žive slike onoga što bi se, u onostranoj, postfizičkoj dimenziji vlastite egzistencije jednog ljudskog bića kao jedinke moglo zbivati. Smrt se ne posmatra kao kraj, već kao mogućnost za novi početak. Šta god da taj početak predstavlja. Takav, svojevrstan prkos u odnosu prema smrti odlično dočaravaju stihovi prve i posljednje strofe pjesme Nemirna:

Strahu kamenih naslonjača

ne vjerujem u tvoje bespuće!

Ja nisam živjela

da bi me uspavale lopate

da me ljube prošlu i završenu

da me živi isprate!

Ja nemam sjenku

ali postojim,

ja nemam tijelo

al’ s vama stojim.

U različitim pjesmama u okviru zbirke, postoje i javljaju se i brojni drugi motivi i slike, ali bi pisati ili pričati o njima na ovom mjestu, a nakon onoga što je već rečeno, vjerovatno predstavljalo u neku ruku suvišno raščlanjivanje i prepričavanje, a time i banalizovanje, nečega što je, smjelo, vješto i kreativno, stvoreno da stimuliše imaginaciju i podstiče na razmišljanje, te stoga to neće biti učinjeno.

Umjesto navedenog, kao svojevrstan zaključak, može se izvesti (neosporna) činjenica da zbirka pjesama Onostranost je prilika, bilo da je posmatrana kao cjelina ili da se, zasebno, uzima u obzir svaka pojedinačna pjesma koja je u nju uključena, otkriva i predstavlja Mariju Šuković kao mladu, ali u zanatskom i iskustvenom smislu sasvim zrelu pjesnikinju koja, u čitavoj zbirci, s jedne strane, uspijeva da postavi, izgradi i održi vlastiti pjesnički jezik, otjelovljen u karakterističnom stilu i primjenjenim pjesničkim postupcima, dok, s druge strane, tim jezikom uspijeva dočarati složene slike, dešavanja i stanja, pri čemu ni u jednom trenutku ne tone u banalnost i pisanje koje je samo sebi svrha, već pažljivo bira riječi, njihove redoslijede i međusobne odnose, kreitajući stihove i strofe koji podstiču na razmišljanje i, u vječitom odgovaranju na pitanje „Šta je pjesnik htio reći?“ predstavljaju pogodno tlo za obimno i višeslojno tumačenje.

Za prvu zbirku pjesama? Više nego dovoljno.