Umjetnost nomadizma: osvrt na prozu Bekima Sejranovića

in Prikazi
18. 02. 19
posted by: Darko Kovačević
Hits: 874

Sa prozom Bekima Sejranovića došao sam u dodir krajem januara ove, 2018. godine, i, do juče, pročitao tri njegova romana, u hronologiji obrnutoj od one koju čine godine njihovog objavljivanja. Da budem precizniji, prvo sam pročitao "Dnevnik jednog nomada" (2017), potom roman "Tvoj sin Huckleberry Finn" (2016), te "Ljepši kraj" (2010).

U pitanju su, naime, tri romana relativno različitih priča (roman - "nomadska" priča o životu na putu, između četiri države (BiH, Hrvatska, Norveška i Slovenija), uslovljenom raznolikim egzistencijalnim, sentimentalnim, ljubavnim i porodičnim razlozima, protkana brojnim osvrtima na različita književna djela, ali i same pisce, pjesnike i pojave; roman o životu na rijeci, avanturističkom putovanju rijekom i problematičnom odnosu između oca i sina; roman o ljubavnoj vezi sa tragičnim krajem i životu u samoći, u dobrovoljnoj izolaciji). Međutim, ukoliko se ove priče ostave po strani, kao primarna, razlikovna karakteristika svakog od romana, u oči neminovno upada srodnost njihove narativne realizacije, te u prvi plan dospijevaju upravo oni elementi koji prozu Bekima Sejranovića čine karakterističnom, prisnom i sasvim sigurno veoma ličnom i omogućavaju da se ova tri romana, na izvjestan način, sagledavaju kao cjelina. U tom smislu, ova proza je pravi primjer autofikcije, budući da autor narativ sva tri romana ugrađuje ogroman dio doživljenog, odnosno događaja, stanja i razmišljanja iz vlastitog života, vlastite prošlosti i sadašnjosti, vlastite biografije, i pomoću njih se, bez ikakvog ustručavanja, direktno, javno i neposredno otvara pred čitaocem. Onakav kakav jeste. Ili onakav kakvim sebe, u procesu pisanja, doživljava. On tako bez ustezanja pripovijeda o vlastitom konzumiranju narkotika i opijata, alkoholisanju, seksualnim iskustvima, ljubavnim ushićenjima i zahlađenjima, odrastanju u nesređenim porodičnim odnosima, mogućim posljedicama takvog odrastanja na nesređenost (porodičnih) odnosa koje on sam ima sa (bivšim) ženama, djevojkama i vlastitom djecom. Uprkos odrastanju, sazrijevanju i školovanju u tri različita okruženja (Brčko, Rijeka i, konačno, Oslo) i provođenju velikog dijela zrelog života upravo u Norveškoj, Bekim Sejranović, kroz pripovjedača svojih romana, možda upravo zahvaljujući vlastitoj nomadskoj prirodi i stalnim potrebama za putovanjima i promjenama koje ga često dovode, odnosno vraćaju, na prostor bivše Jugoslavije, bilo da su u pitanju Rijeka, Ljubljana, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Novi Sad, ili rodno Brčko, uspijeva da izbjegne prisustvo superiorne gastajbajterske distanciranosti i prepametnosti u svojoj prozi i (vlastitim) stavovima koje kroz nju "provlači". Tačnije, upravo je suprotno: neposrednost njegovog pripovijedanja, uz neospornu jasnoću, kvalitet, punoću i (sadržajno-smisaonu) povezanost rečenica od kojih je sastavljeno, na svakoj stranici ga čini bliskim čitaocu i ne teži bilo kakvom vidu nametanja, presuđivanja i određivanja. Njegovi stavovi, postavke i mišljenja, sasvim su javni, što se jasno može vidjeti i usvojiti na gotovo svakoj stranici navedenih romana, ali pisanje ostaje potpuno lišeno mržnje. Bilo da opisuje, kritikuje ili hvali različite aspekte života u Norveškoj, predstavlja prijatelje, kolege, bivše djevojke, pripovijeda o vehabijama iz Gornje M., četničkom vojvodi Čeki sa Ade Huje, Miletu iz Šapca, konobarici sa splava, ili prijateljima, Japancu Mokuu i Norvežaninu Peteru sa kojima je (neuspješno) pokušao, brodićem, doći od Brčkog do Crnog Mora, Sejranovićev pripovjedač jednostavno pripovijeda, riječima slika doživljeno, opisuje, prikazuje, predstavlja i dočarava, ali to čini direktno iz perspektive učesnika, onog koji vidi i doživljava, bez ikakvog ideološkog, nacionalnog, etičkog i bilo kakvog drugog bojenja teksta. 

Tako se iz Sejranovićevih romana može, recimo, iz prve ruke saznati mnogo toga o životu, stanju i načelnoj organizaciji socijalno-ekonomsko-državnog aparata u Norveškoj, zemlji prema kojoj autor, kao njen državljanin, gaji podvojena osjećanja, ali se, pri tome, suzdržava kako od pretjeranih hvalospjeva, tako i od neumjerenog, pretjeranog kritikovanja. On uviđa sve dobre i loše strane života u toj zemlji i predstavlja ih direktno, neposredno, kroz vlastita iskustva, vlastite odluke, ponuđene, prihvaćene ili odbačene opcije. Na potpuno isti način sagledava i život u gradovima i državama bivše Jugoslavije. Nema tu nikakvog direktnog poređenja dva svijeta, u kojima jedan ispada pretjerano savršen a drugi pretjerano loš i nefunkcionalan, već se, kroz različite životne epizode, situacije i okolnosti oslikava svakodnevni, obični život, uz izbjegavanje direktnog formulisanja bilo kakvog vrijednosnog ili estetskog suda. Takođe, on prikazuje i složene mehanizme književnog izdavaštva, svijet i okruženje književnih promocija,  susrete sa piscima i pjesnicima sa prostora bivše Jugoslavije u različitim prigodama, ali, diskretno, možda čak i nesvjesno, i lice i naličje ideološki i politički usmjerene književne djelatnosti orijentisane prvenstveno prema obezbjeđivanju egzistencije, predstavljanja i popularizacije na široj, međunarodnoj svjetskoj sceni, što je klopka u koju sam Bekim Sejranović ni jednog trenutka ne upada. Kada govori o pisanju, on ga predstavlja kao sastavni dio svog postojanja, svoje svakodnevnice i dnevnih rituala, gdje je javno objavljivanje napisanog samo jedan od mogućih konačnih ishoda. 

Veliki dio pripovijedanja i opisivanja ovaj autor posvećuje običnim, svakodnevnim ljudima, stavljajući u prvi plan njihove osobenosti, karaktere i konkretno djelovanje, a zanemarujući, ili bar stavljajući u drugi plan, njihovo prostorno, nacionalno, profesionalno ili neko drugo određenje, te ih tako, prilikom čitanja, čini sasvim bliskim, prisnim, gotovo poznatim. Takvog principa se drži čak i kad priča o kompleksnim odnosima najbližim članovima porodice (djeci, bivšim ženama, ocu, majci, baki, djedu, maćehi), ali i o impulsivnosti i nestalnosti vlastitih emocija, zaljubljivanja i naklonosti. Na nekoliko mjesta u svojim romanima istu stvar, čak, čini i kada govori o životinjama, prvenstveno različitim psima koji su u određenim periodima sastavni dio njegovog života. 

Potpuno nepristrasno, necenzurisano i iskreno, Sejranovićev pripovjedač oslikava i stanje vlastite svijesti, na granici između ovisnosti o narkoticima i opijatima, glasova koji mu se javljaju u glavi kao posljedica (mogućeg) ADHDa ili (čak i) bipolarnog poremećaja, ali i sve nijanse vlastitog odnosa prema ljudima koji ga okružuju, sa kojim se sreće, dolazi u kontakt, koje voli i koje mrzi. U kakvom god da je stanju, pomenuta svijest nikada nije pomućena u tolikoj mjeri da ne razaznaje ono što je bitno i vrijedno pomena, niti joj nedostaje efikasnosti i punoznačnosti u verbalnoj realizaciji. Međutim, tragove, odnosno jasne znake njene višeslojnosti moguće je uočiti u samoj organizaciji sadržaja i narativa u tri navedena romana, odnosno u pripovjednim postupcima koje autor u njima koristi. Tako je, ukoliko se krene hronologijom od ranijih romana ka novijim, "Ljepši kraj" organizovan oko događaja koji se odigravaju na dvije lokacije (koliba pripovjedačevog djeda u blizini Brčkog i njena okolina i Oslo), u vremenskom razmaku od dvije godine i čije izlaganje se, u nizanju priča, opisa situacija, stanja i likova, smjenjuje kroz roman, sve dok ne dovede do njegovog (ljepšeg) kraja. S druge strane, "Huckleberry Finn" je, praktično, smješten u kratki vremenski interval u kome sin, pripovjedač, pokušava pronaći svog oca (sa kojim je, tokom čitavog života, u složenim i napetim odnosima i koji se, teško bolestan, vratio iz Australije i svoje posljednje dane provodi s njim u Brčkom, živeći na rijeci, i uređujući brod) nakon što se ovaj nije vratio sa noćnog ribolova, sumnjajući u to da je otac preminuo i nastojeći da odgodi potvrdu te sumnje konstantnim drogiranjem različitim "koktelima". Upravo u tom vremenskom intervalu, u bljeskovima naratorove svjesne, zabrinute, drogirane ili potpuno ošamućene svijesti, pripovijeda se kompleksna životna priča o ljudima, mjestima, događajima i uzajamnim odnosima, kao i o neuspjelom putovanju od Brčkog do Crnog Mora (fragmenti sa navedenog putovanja mogu se pogledati u okviru dokumentarnog filma, koji je snimio jedan od sudionika, Japanac Moku Teraoka, i koji se može pogledati na ovom linku), u čijem centru stoji sam pripovjedač, kao glavni lik i fokalizator. Konačno "Dnevnik jednog nomada" donosi složeni niz prikaza putovanja, susreta, odnosa, misli i zapažanja, prepletenih sa autorovim prikazima brojnih književnih djela, u formi kratkih eseja koji, na nivou romana, funkcionišu kao svojevrsno vezivno tkivo za ostatak pripovijedanja. U skladu sa navedenim, izgleda kao da se pripovjedanje Bekima Sejranovića postupno, kroz tri romana, kretalo ka slobodnijem vezivanju i olabavljivanju strogosti unutrašnje strukture romana, uz istovremeno ogoljavanje, u "Dnevniku" čak i isticanje autobiografske prirode pripovjedanja u njima, a upravo to je ono što ove romane čini konkretnim i neposrednim, omogućava njihov direktan doživljaj i (mogući) emocionalni efekat koji ostavljaju na čitaoca. Upravo zbog toga su svježi, iskreni, otvoreni i živi.

Bekim Sejranović, izgleda, piše onako kako živi. U stalnom kretanju, pismeno, opširno, metodično-haotično i pošteno. U njegovoj prozi nema prenemaganja i foliranja, mržnje, lažnog morala, uzvišenog patriotizma i gastarbajterske superiornosti. Sve je upravo suprotno tome, čak u tolikoj mjeri da pojedini odlomci, i stavovi iskazani u njima, prosto pozivaju na re-citiranje, memorisanje ili, jezikom društvenih mreža današnjice rečeno, (post-spomenarsko) share-ovanje, kako bi postali dostupni i vidljivi što većem broju ljudi. S druge strane, bilo bi velika šteta devalvirati ih takvim odvajanjem od cjeline kojoj pripadaju.  U svakom slučaju, u pitanju je jedinstven pisac, nemaskiran, pismen, spreman na nove početke i krajeve, duboko emotivan a istovremeno realan na granici cinizma, samosvjestan i samokritičan, i spreman da sve svoje osobine i djela bez zadrške ugradi u književnost koju stvara. Bez obzira na (moguću) cijenu i posljedice. Ili baš njima u inat. Pa šta bude.