Više nisu bitne ni ivice
Davno je postalo rastopivo sve što me uzbuđuje
Gdje su granice koje se ne smiju preći?
Grcaju nevidljive veze svemirom
a paučina prešla s mog ramena na tvoje
možda je
Jedina stvar koja nas vezuje
U ovom čekanju, u bezrazlogu
Možda zato što samo ćutimo tu
Neotkriveni
I nenađeni .
Čovjek je tako samotan
Čovjek je tako potreban, i tako suvišan
U svijetu gdje smo svi bez svega ostali,
a tražili i dobili, i uzeli i odbili
U ovom kraljevstvu ameba
Treba li nekom ono što gubim,
Gubi li neko sto meni treba?
Ja sam iz sfere ustreptalog smisla
U ovaj pakao nemanja sišla
Da vrisnem samo
u grlo ljudima
I nađem tebe.
Jer pumpa još crveni nered
u inkubatorskim mojim grudima.