Više nisu bitne ni ivice

Davno je postalo rastopivo sve što me uzbuđuje

Gdje su granice koje se ne smiju preći?

Grcaju nevidljive veze svemirom

 a paučina prešla s mog ramena na tvoje

možda je

Jedina stvar koja nas vezuje

U ovom čekanju, u bezrazlogu

Možda zato što samo ćutimo tu

Neotkriveni

I nenađeni .

Čovjek je tako samotan

Čovjek je tako potreban, i tako suvišan

U svijetu gdje smo svi bez svega ostali,

a tražili i dobili, i uzeli i odbili

U ovom kraljevstvu ameba

Treba li nekom ono što gubim,

Gubi li neko sto meni treba?

Ja sam iz sfere ustreptalog smisla

U ovaj pakao nemanja sišla

Da vrisnem samo

u grlo ljudima

I nađem tebe.

Jer pumpa još crveni nered

u inkubatorskim mojim grudima.