Oni nemaju vremena. Ili su zauzeti. Nekim važnim. Možda važnijim. Poslom. Susretom. Uglavnom, ne ide im. Baš najbolje. Ta raspodjela vremena. Tokom dana. Sedmice. Mjeseca. Godine. Prosto, nemaju vremena.

Njihovi skupocjeni, dragocjeni, isprogramirani životi su unaprijed rasprodati. Njihov status, ugled i pogled zavise od te rasprodaje. Moraju ostaviti utisak. Nekoga. Ko stalno radi. Privređuje. Nosi se s obavezama. Živi za svoj posao. Svoju firmu. Kolektiv. Zajednicu. Ili državu. Oni jedu tek toliko da prežive. Tako kažu. Minimalno spavaju. To naglašavaju. Nose po nekoliko mobilnih telefona. Na koje se ne javljaju. Sem ako ih zove neko viši. Jači. Potrebniji. Za koga imaju vremena. Ili ga moraju naći. Kako bi i dalje pred drugima mogli da igraju. Ulogu. Onih koji nemaju vremena. Ili, ako se jave, govore u kratkim šiframa. Sa naznakom neophodnosti brzog prekidanja veze. Usljed viših okolnosti. Ili šalju kratke poruke. Preopterećene obavezama iskazanim slovima. I lišene interpunkcije. Jer je i njena upotreba gubljenje vremena. 

Za njih, ti nemaš obaveze. Sigurno nemaš. Čim imaš vremena. Za TV, prijatelje, šetnju. Novine. Knjigu. Finansijski neopravdano putovanje. Iz čistog zadovoljstva. Znatiželje. Ili potrebe. Sve što radiš, sve što si postigao, veoma lako pada. U vodu. U njihovim očima. Čim imaš vremena. Ili to prećutno priznaješ. Samim tim što se ne žališ. Da ga nemaš. Odmah postaješ niži. Manje vrijedan. U očima nosilaca svete tajne. Preopterećenosti. Pretrpanosti. Obavezama. Odgovornostima. Sastancima. Ljudima. Samim sobom. Dok se ti ne žališ, oni žongliraju. Imenima. Situacijama. Primjerima vlastite neophodnosti. U odnosu na druge. Ili prosto svojim obavezama daju količinski predznak. Tako što ispred njih stavljaju neku numeričku vrijednost. Dovoljnu da te zastraši. Bar bi tako trebalo. Da ti ukaže da nešto ne radiš kako treba. Čim imaš. Vremena. Za druge. Za sebe. Za ništa. Da si promašaj. Mali i nekompletan. Možda i nekompetentan. Ko zna. Čim ti ostaje. Vremena. 

Kada dozvole sebi da se pojave u javnosti (a to uopšte nije tako rijetko!), izvan okvira poslova i dužnosti koje obavljaju, scena je pažljivo postavljena. Unaprijed. Svaki kadar pažljivo izrežiran. Svečane bijele košulje. Istinski ili metaforički. Svejedno. U strojevom koraku. U društvu sličnih. Ili potpuno istih. Marširaju. Razmetljivi su i glasni. Koriste telefone kao sredstvo za gestikulaciju. I prezentaciju. Nose ozbiljne torbe. I novine. Pričaju o svom poslu. Obavezama. O svemu onome o čemu se ne priča. U slobodnom vremenu. I trude se da ih čuju. I oni koje to ne zanima. Tako su važniji. Ispijaju kafe. Naglo ustaju. I odlaze. Ispravnih leđa i uzdignute glave. Ali tako da se vidi da ih pritišće virtuelni samopostavljeni oreol obaveza. Inače bi ostali još malo. Ali nemaju vremena. Obaveze čekaju. Drugi zavise od njih. Blago tebi kad možeš. Kad imaš kad. Tebi je lako. Njima je teško. Osjećaj grižu savjesti. I strahopoštovanje. U tome je poenta. 

Neki od kažu da im vrijeme uzima rad u kancelariji. I onaj izvan kancelarije. Koji nose kući. U torbi. U laptopu. Ili u glavi. Oni iz prosvete su posebna kategorija. Kada ih slušaš, zamišljaš vrtlog papira, svesaka i lica koji ih danonoćno opsjeda. Sa kojim se bore. I u školi. I izvan nje. Osjećajući se, istovremeno, jako bitno. Stranački kadrovi raspoređeni na stranački dodijeljene pozicije žive za stranku i po diktatu stranke. Njima je i slobodno vrijeme stranačko pitanje. O kom se odlučuje kolektivno. Ili s vrha. Konačno, tu su i rukovodioci. Nečega. Većeg ili manjeg. Bitnog ili sasvim nevažnog. Njihove ruke vodilice samo što ne puknu pod teretom sastanaka, spisa i potpisa, naređivanja i, po potrebi, ulagivanja. I vlastite sujete. Svisinskog pogleda. Naniže. 

Pokušao si. Da ih razumiješ. Zaista jesi. Čak i da se s njima saosjećaš. Poštuješ ih. I posmatraš ih kao važne činioce. U nečemu. Bar što se tiče nekih drugih ljudi. Da dočaraš njihovu važnost u odnosu na sebe samog ti nije pošlo za rukom. Odnosno, nisi se ni trudio. Prije svega zato što i ti imaš obaveze. Dužnosti. Odgovornosti. Kao i ljude i susrete koje želiš izbjeći. Ili bar odgoditi. Pomjeriti za kasnije. Izgovorima. I lažima, ako je potrebno. Ali ipak nikada nigdje nikome nisi rekao da nemaš vremena. Za njega. Nju. Nešto. Nekako bi te bilo sramota. Reći. Da se, sa onoliko godina koliko imaš i sa obrazovanjem koje imaš, nisi uspio izboriti. Za slobodno vrijeme. Vlastito vrijeme. Vrijeme za sebe. I one sa kojima želiš da ga dijeliš. Koji to zaslužuju. I koje ti zaslužuješ. Ako bi slagao, to je neprihvatljivo velika laž. Sramotna. Za tebe. Za tvoj osjećaj stepena vlastitog životnog postignuća. A ako bi bilo istina, onda bi se osjećao kao promašaj. Šaraf. Fascikla. Crtež običnom olovkom. Nevješto nacrtan.

Ukoliko izuzmeš manjinu sačinjenu od  onih koji su istinski zaglavili svoje živote i karijere u surovim kapitalističkim okvirima rada u dehumanizujućim okvirima privatnih kompanija i tako svoje slobodno vrijeme svjesno prepustili mogućnosti svakodnevne eksploatacije, pod lebdećom ili realnom prijetnjom gubljenja radnog mjesta, hronični nedostatak vremena je uglavnom prazna priča. Autopodizač svijesti o vlastitoj važnosti. U tuđim i vlastitim očima. Ali, iz druge perspektive, možda i pokazatelj. Vlastite nesposobnosti. Neorganizovanosti. Nekompetentnosti za izvršavanje. Postavljenih zadataka i ciljeva. Naravno, ukoliko je zaista prisutan. Ako nije, mada to samo oni znaju, u pitanju je nešto drugo. Prepotentnost. Nadmenost. Ili, jednostavno, bezobrazluk. Otjelovljenje želje da ih vidiš kao drugačije. Ozbiljnije. Pozicioniranije. I jače. Da svoj posao i svoje obaveze vidiš kao nevažne i neozbiljne. Slabe. Jer oni i dalje nemaju vremena. I to je stalno tako.

Pri tome im nešto ipak promiče. Odnosno, to nešto ne uočavaju. Ne vide iz drugog ugla. Tvog. Ugla u kom se postavlja pitanje: šta ako oni uopšte ne zaslužuju tvoje vrijeme?

Pomisli na to kad ti neko od njih naredni put kaže. Da nema. Vremena.