Za Lolu i Aleksa

P. S.  Oni nisu mogli razumjeti. Nisu imali dovoljno vremena. 

Vi ćete imati. 

Sad je april. Prošlo je dva mjeseca od trenutka kada sam se sreo sa njim. Sresti, hah, zvuči nekako svakodnevno i opet nekako uzvišeno patetično. Možda ću, kada uspijem napisati konačno i prepoznati to što mi je puzalo po kičmi svih ovih mjeseci koliko nisam imao pojma šta se to sa mnom zbiva. Sada, pokušavajući da zaspim, da sanjam, legao sam sa tim parazitima, sakrio ih ispod ruku crvenih kao kapi španske krvi, i krenuo da pišem. Pitam se  zašto ovo nisam napisao na početku. Početku čega? Ono se upravo dešava ali nema stalnog početka tako da ga postavite na bilo koje mjesto u vašoj svijesti. Meni je sada svejedno. 

Telefon je zvonio. Zvonio je čak šest puta. Majka ih je izbrojala jer je bila neuobičajeno ljuta zbog te, kako ona kaže, buke. Prije nego sam se javio ona se još više naljutila jer sam je pitao kako samo može toliko da broji. Zašto si uopšte brojala? Da to nisi učinila možda bih i zanemario ovaj poziv. Ovako si mi nagovijestila da je važan. To je bio Aleks. To si bio ti. Kunem ti se da si bio posljednja osoba koju sam želio čuti tada. Već danima nisam spavao, nisam se sjećao svojih snova i, iznova i iznova, bih plakao zatvorenih kapaka čekajući da se od moje svijesti odvoje usputne misli, probuđena sjećanja i zaboravljene stvari. Pa ipak, došao sam. Došao sam jer si rekao da to moram vidjeti. Priznajem da sam pomislio kako je to još jedna u nizu tvojih gluposti kojima si ubijao svoje vrijeme a koje su mene neiskazivo umarale. Neiskazivo nije opis niti bilo šta slično. Stvarno ti to nikada nisam rekao. Sada mi je možda i žao. 

Hodao sam po stomaku sopstvene sjene i pokušavao čuti smirene otkucaje oblika koji me okružuju. Isprekidani gutljaji pljuvačke pratili su pokrete mojih očiju. Bio sam umoran. Aleks me je čekao sa rukama zabodenim duboko u svoje džepove. Kosa mu je bila vlažna i drhtao je. Bilo je hladno. Ali on nije drhtao zbog toga. 

Moram ustati da ugasim ovo jako svjetlo i upalim lampu. Počeo sam česće da nakratko sklapam oči. Smeta mi svjetlost u ovoj prostoriji. Sat vremena je prošlo otkako vam pišem. Izdržaću. Baš bi bilo nepristojno kada bih zaspao. Onda bi sve ovo što pišem bio san za koji ja ipak čvrsto vjerujem da mi je neko istrgnuo iz svijesti, iz korijena a koji nisam ni usnio. 

Aleks je samo stajao i mi smo se gledali. Osjećao se nagovještaj straha. Osjećala se i tuga. Trenutak u kojem sam se osjećao nevjerovatno sam, bio je nekakav višedimemzionalan trenutak koji je značio nešto više od samog susreta dva prijatelja. 

Kamo sreće da smo to mogli vidjeti. Lola je mrtva, moraš poći sa mnom, rekao je. Kao da sam umrtvljeno živnuo i lice je počelo da me peče. Dok je Aleks držao ruke u džepovima ja sam se pipao po koži na kapcima i obrazima. Kao da sam želio da se uvjerim da ipak postojim u tom trenutku sa njim. Svakodnevno i banalno pitanje. Oko nas nije bilo nikoga a ja sam osjećao da tuda, oko nas i po nama, ponosito marširaju nečije noge. Oči su mi suzile i nekako sam, ne znam kako, trepnuo, suza se osušila i ostala na trepavici. 

Ulaz u Lolin stan. Aleks i ja ubrzavamo korak, skoro trčeći i on zatvara vrata. Zašto si ih zatvorio? Nisi to morao uraditi jer bih ja mogao istrčati i ostaviti to sjećanje za vas a ne i za mene. Najednom sam počeo osjećati nečije prisustvo. Pogledao sam u ogledalo pa u Aleksa. Čovječe, isto smo izgledali! Znači isto smo i osjećali. Jesmo li? Primjećujem tvoje ruke koje su djelovale kao od plastike ili od željeza. Uglavnom, bile su nežive. Bila je samo koža preko njih. Pogledaj, rekao si mi i ja sam pogledao. 

Aleks je u rukama držao komad papira na kojem je nešto pisalo. Htio sam ga pitati za Lolu ali nisam smio od straha i nekakvog nerazgovijetnog užasa. Mrtva je, to mi je svakako već rekao. Bojim se da bilo šta pitam. Čitaš:,, Više nisam sigurna u ovo što osjećam da se dešava. Sjedim i osluškujem kako pod škripi, Aleks je otišao negdje i jako je čudno ovdje. Mračno i hladno premda vani nije. U sebi osjećam poznatu tugu koja neće otići. Prestala sam se sjećati snova a počela uzimati sedative. Ne bojim se jer ne trepćem više. Puževi mi plaze po kičmi. Prihvatila sam ih. Toliko. Neću više pisati jer bi to bila jedna druga priča. A priče su... i ima ih... S ljubavlju“ 

Tada sam prepoznao nešto što sam i ja sam uskoro saznao da osjećam i čemu ne znam naziv. Kako ga je Lola zvala? Znaš li Aleks? Volio bih da te pitam ali je to sada nemoguće. Ali ti pišem. I Lola ti je pisala. Meni još strah slama srce jer sam tada vidio vlastito tijelo kako leži pokraj Lole a kako nas oboje prenosiš negdje daleko. Nisam te stigao pitati. Nikada. Pustio si me da ostanem nepomičan i vikao si nešto smiješno na izlazu, obrisao ruke i otišao. Srce mi nije lupalo iako mi je dah bio sve tiši. 

Bio sam na Lolinoj sahrani zajedno sa svojom majkom. Pitala je za tebe. Naposlijetku, zabrinula se kada me je vidjela kako drhtim i imam neke čudne tikove. Počeo sam da pišem kao manijak a ljudi su me izbjegavali. Čekao sam da se pojave glatki obrisi Aleksa i Lole i da me oslobode ovog neugodnog i poroznog sjećanja na nemogućnost sjećanja. 

Kog đavola sam ja tamo tražio? Uradimo tako nešto u trenutku kad nam svijest potpuno pobijeli, postane zeleni dim na zelenoj mjesečini. Koga sam to sreo tada kada si vrata zatvorio i ko me je doveo ovdje? Onaj kome gusjenice pužu po kičmenom stubu dok spava. Onaj koji piše. Onaj koji razbija prozor jer su mu vrata zatvorena. Onaj koji je plakao. Onaj koji plače. 

Ovo nije moje sklonište. Ovo je grozan bezdan iz kojeg pišem. Ovo je ludnica. Ona je izgleda jedini prostor koji može obuzdati ove parazite i zvijeri. A prošlo je samo dva mjeseca. Pitam se da li možda pogrešno tumačim Lolinu poruku. Da li je Lola bila samo džanki i šta se to desilo sa dvoje mojih prijatelja!? Šta se desilo, Aleks? 

Aleks je pobjegao, najbanalnije moguće rečeno a ja to, evo, uviđam u ovim pred san odjecima nekada življene stvarnosti. Sedativi će ujutro i meni osloboditi utrobu gnusnih, vlažnih, zaraznih slika što ih riječima pozvah. Sad mi i lampa smeta i zatvaram kapke ali ih sporo dižem. Tmina je oko mene, iznad mene, pokraj mene a ova u meni me uspavljuje. Lice izopštenika koje je zarobljeno u nekom međučinu, izbrisano pa iznova napisano – jeste i uvijek je bilo ja.