Stajao sam na stomaku sopstvene sjene i pokušavao čuti smirene otkucaje oblika koji me okružuju. Isprekidani gutljaji pljuvačke pratili su pokrete mojih očiju. 

-Krenimo. Dugo stojimo.

Podigoh kapke i pogledah u njegov nestvarno izdužen vrat na koji se nastavljala glava. Iz ove blizine činilo mi se da je neuporedivo veća no što bi to morala da bude. Koješta.

– Jutros sam se probudio i zakleo bih se da nikada življi san nisam imao nego tu noć! Želiš li da čuješ?

Više nisam stajao na svojoj sjeni već sam ju gazio. Iako je trg bio gotovo pust, nas dvojica smo, sa svim tim nepostojećim nogama, ponosito marširali njime.

-Koliko će trajati ova opsjena? Molim te, reci mi. 

Zijevao je umorno i nesmetano polako. Suze su mu se kotrljale niz obraze. Dva dječaka protrčaše pokraj nas i iščeznuše zajedno sa ugodnim zrakom koji je pratio naš hod. Stezao je svoje mesnate usne. Gledajući, osjećao sam tog čovjeka kao neku vrelu izraslinu u svome želucu.

-Misliš li da su stvari onakve kakve izgledaju a da iza njih…ne postoji ništa?

Pokorno mi se ukazalo njegovo lice, osmijeh.

-Maloprije si osluškivao oblike koji te okružuju, u našoj poslijepodnevnoj šetnji si vidio marš vojnika pa zašto onda ne bi postojalo nešto iza svega pogledanog i izrečenog. Taj neprijatni okus u unutrašnjosti tvoje utrobe je upravo ono što si progutao a nikada se nisi zapitao čemu, zašto? Osjetiš li? Ili bi ti, Estragone, radije da se tromo krećeš do nekog ništa?

Prstima sam grebao svoju nogu i pokušavao da zaustavim te osjećaje koji su se penjali do mojih slabina. Pokreti su mi postali nervozni.

-Krenimo. Isuviše dugo stojimo.

Ne znam koliko je prošlo vremena, ne osjećam više taj dodir ali mirišem krv. Izgrizao sam vlastitu usnu. Mislim da je besmisleno i nevjerovatno suvišno da se uopšte pitam zašto sam, po ko zna koji put, dopustio da me savlada snaga uvjerljivosti njegovih riječi. 

Poprilično sam siguran da je to sve što taj čovjek posjeduje ali.. Zamislite sad ovo : dok čitate o ovom susretu, iza vas, mimo dohvata mrežnjače oka pojavljuje se neka sjena čije prisustvo osjećate, vrlo vam je neugodno, osjećate kako vam bube plaze po rukama, ona je spremna da vas dotuče samo jednim pokretom a vi ne možete više ništa da učinite. Vaše misli su vaše rane u mozgu a mozak je ožiljak iz kojeg teče nešto nalik na krv samo mnogo gušće. Školjke se lijepe za lobanju a voda  koja vam je neophodna sad progorijeva vašu kožu. Poklekli ste, nijemi. Baš kao i ja što uradim svaki put. 

Bijeg. Onda grozni bezdan u kojem me umrtvljuje Vrijeme a kazaljke se razvlače po paučini i čekaju da zaboravim na njih. Simbolično, u jednom trenutku sve postaje simbolično...