O lijepom se može sve da se kaže, ali se ne zna šta da se kaže. Lijepo postoji kao lajtmotiv naše, u osnovi sentimentalne kulture. Nekada se lijepo ponaša kao najpatetičnija riječ našeg jezika, ali i najdifuznija, najfleksibilnija i najnerazumljivija. Čak me često podsjeća na još jedan univerzalni ali malo shvatljivi oblik – ljubav.

Ljubavna konfuzija nije bila svojstvena olimpijskim bogovima i došla je sa hrišćanstvom. Tada se stavila tačka na igru, zavođenje a ljepota  zavođenja postavljena je u zonu otvorene perverznosti. Dakle, ljubav, strast i zavođenje. Koje od to troje zaslužuje da ga nazivamo lijepim? Odakle počinje naše evanđelje osjećajnosti?

Moja osjetilna spoznaja potiče od toga da postoje stvari i pojave što mi stvaraju osjećaj ugode ili zadovoljstva. Zamislite da stojite na nekom, visoko od zemlje odignutom kamenu koji vas održava u stanju zadovoljavajuće blaženosti samo ukoliko nikada ne pogledate ka dolje. Samo tada je sve za nas lijepo i ugodno a ono što traži pogled naniže ne spada u ono što želimo da iskusimo jer nam to izaziva nelagodu. Mašta i razum, zapravo, kreiraju međučin koji glasi :,, Privlačiš me jer si lijep’’. Opravdanost uzročno-posljedične prirode nije prisutna u ovom pojmu koji vuče za sobom oblike zavođenja i strasti. U nastavku ću izbjegavati govoriti o obliku ljubavi jer mi je on više nalik na subjektivnu fantazmagoriju, modernu iluziju par excellence. Ljubav je vrlo veliki snob, ona suvereno nosi titulu najljepše boginje sa nekim skrivenim podsmijehom. Zato ne volim (da, ne volim) da pišem o tom obliku i metafori koja suludo nameće ljudima da misle da se vole i da je to nešto beskrajno lijepo, po svim, još više suludim, prametrima. Mene više zanimaju načini koji generišu smisao ljepote u sporednim oblicima te, nazovi ljubavi.

U ljubavi kao pseudoljepoti imam reći još par stvari iako, već sada, o njoj pišem više nego što to i sama zaslužuje. Ona za nas, neoromantičnu generaciju, seksom umrtvljenu, predstavlja onostrano, romantično i romaneskno biće. Kakav paradoks!

Ako se pažljivo fokusirate na njeno mjesto u životu, vidjećete kako je počinjete  izjednačavati sa perverzijom, pornografijom jer vam je jedini kriterij – lijepo i ugodno. Ovo ne negira ljepotu perverznog i pornografskog ali poništava ljubav kao uzvišeno lijepo.

Ja tražim da volim ono što želim da meni nalikuje ili sam jednostavno patetična žrtva sopstvene želje. Dakle, kako mi takvo što može biti ugodno? Ključ za rješenje svake zagonetke je ljubav. U ovom spektru oblika, ona je prva ali, još jezivije – ona je jedini izbor. Nije mi ugodno. Osjećam se jako čudno. Kao da mi gusjenice plaze po kičmenom stubu dok pokušavam zaspati. Ja ne želim da budem samo subjekt koji pogrešno osjeća. Želim i da sam objekt koji neko mora zavesti da bi se osjećao lijepo. Postavila sam otvoreno perverzan zahtjev ali ispravan. Ja bježim od monolitnosti jer ulazim u duel. Ljubav je tragična iluzija znakova. Tristan i Izolda se zaljubiše zbog napitka! Jedino što je tu uzvišeno je nivo patetičnog patosa i način anticipacije vlastite smrti. Bulevar sumraka je dom ljubavi koja šalje u beskonačnu, beskompromisnu, faustovsku avanturu. Ona posjeduje.

Posjedovati, riječ koja mi se nimalo ne sviđa. Nije lijepa iako živimo u okviru njenog značenja u upotrebi. Želim da zavodim, da me zavode jer je to ekstaza naše komunikacije koja je, najvažnije od svega, beskonačna. Ali, što je najvažnije, ne moram nekoga voljeti a zapravo ga ne voljeti, već se samo osjećati lijepo jer se neko osjećao kao objekt moje žudnje. To je bit ljepote, dok je ljubavni sklad i antička proporcija u ljepoti samo njen element. Iako je ton (namjerno koristim ovu riječ) ovoga teksta (takođe namjerno koristim tekst kao omaž Deridi) nemalo filozofski, ontološki, ipak mi je namjera suprotna. Zapravo, priznajem. Ali ga nazovite pseudo-filozofskim, radije. Uostalom, pristajemo na kompromise da bi nas razumjeli i uživali u onome što imamo reći, nije li tako?

Sklad koji se pripisuje lijepom je izgleda samo onaj sklad koji taj pojam ima sam po sebi a jedini sklad koji ja osjećam je onaj u trenutku kada je drugi naspram mene i svojim prisustvom mi potvrđuje moju prirodu. Seks je isuviše sterilna riječ danas, ja rado koristim strast. Strast je perverzno lijepa u svojoj namjeri da bude uzrok blaženog osjećaja u subjektu. Zapazili ste da ovdje ne pišem o ljepoti fizički opipljivog oblika već o apstraktnoj pojavi koja izaziva da se lijepo osjećamo. Beskonačna igra parova koji uživaju.

Iako ne pišem o fizički prisutnom, o Tijelu, ipak koristim riječi koje se, po modernoj dogmi, vežu za čisto tjelesno. To čak i nije nepoželjno jer se i lijepo mnogo češće veže za intiman čin, opštenje tijela sa tijelom. Da, dopada mi se ova dualnost u kategoriji lijepog sa kojom manipulišemo jedino onda kada je nazivamo ljubavlju. Zavoditi i samo zavoditi. Tada postajemo kreativni, nadahnuti za stvaranje a ono uvijek rađa uzvišena umjetnička djela koja su lijepa jer zavode onim što nude. Proces imenovanja lijepog nikada nije dovršiv i otvoren je do u beskraj za sve horizonte koje otvaraju novi ljudi, u novim vremenima, baš kao i mi sada.