Ti sasvim dobro znaš ko si. I šta si. I u kom vremenu živiš. I na kom i kakvom prostoru. 

Zbog toga ti, veoma, smeta kad neko preuzme na sebe da na navedena pitanja odgovori. Umjesto tebe. Ili u tvoje ime. A da te prethodno nije pitao. Za dozvolu.

Geopolitički položaj, slijed okolnosti i dejtonski mirovni sporazum odredili su onaj vanjski, kolektivni okvir tvog identiteta, dajući mu nacionalno-vjerski i entitetski pečat. I to je ok. Funkcionalno moguća, egzistencialno relativno bezbjedna i, vjerovatno, kad se sve sagleda, u ovom trenutku i na ovom mjestu jedina optimalna varijanta. Međutim, ostaje otvoreno pitanje onog unutrašnjeg, suštinskog sadržaja, tebi bližeg a drugima vidljivijeg, koji te, kao i svakog drugog pojedinca, definiše kao individuu. Koji određuje ono što ti zaista jesi. Tvoj identitet. Nastao kao zbir društvenih uticaja, životnih okolnosti, obrazovanja, stečenih iskustava i ostalih pratećih elemenata na koje si, tokom života, nailazio. A on je, bar u privatnom prostoru tvoje glave i načinu na koji gledaš na svijet oko sebe, ipak, znatno širi. Od bilo kakvih okvira, granica, ideoloških ili vjerskih postavki i svih drugih vidova nametnutosti zamaskiranih duhom kolektivizma i kolektivnosti.  

Konstantno predratno stanje koje vlada tokom čitavog poslijeratnog perioda, uz istoimeno dvadesetikusurgodišnje pozivanje na taj isti rat kad god je potrebno naći opravdanje za nešto što ne valja, ne ide ili je loše, ili za apsolutno nečinjenje ničega (iz domena vlastitog opsega djelovanja, uticaja ili kompetentnosti) kako bi se to nešto poboljšalo, od samog početka ti nema smisla. Ni svrhe. Kao i njegovo povremeno podgrijavanje. Medijsko, političko, društvenomrežno. Ili u kombinaciji. Po potrebi. I u zavisnosti od situacije. Daleko od toga da je sve savršeno idealno, bezbijedno i dugoročno. Svjestan si toga. U potpunosti. Ali (više) zaista ne možeš da ignorišeš činjenicu da ti se posljednje dvije decenije života odvijaju pod stalnim (latentnim ili stvarnim) prijetnjama i strahovima, te da se od tebe, kao i od svih oko tebe, očekuje da to, zdravo za gotovo, prihvatiš kao dio svoje egzistencije, vlastitog identiteta i usuda prostora na kome živiš. A ti si se toga zasitio. Tačnije, smatraš da, u širem smislu ništa ne možeš promijeniti. Pa ti je, načelno, svejedno. Od zbirnog okruženja u kome se nalaziš i kome pripadaš, daleko si bitniji sam sebi. 

Želiš, i nastojiš, da posmatraš stvari (dovoljno) široko. Da imaš jasnu svijest o onome što ti se sviđa. I o onome što ne. Da ljude, potpuno subjektivno, dijeliš na one koji ti odgovaraju i sa kojima možeš provoditi vrijeme i one za koje to ne važi. Na kulturne i pismene i one koji to nisu. Naravno, isključivo prema onome kako ih ti doživljavaš. Želiš da ti se muzika, književnost, pozorište i film ne nameću kroz novokomponovanu epiku i liriku, sa neskrivenim i često sasvim neosnovanim visokoumjetničkim pretenzijama i bilo sa obaveznim nacionalno-entitetsko-religioznim kontekstom ili sa opšteprihvaćenim i potpuno neumjetničkim i prežvakanim opštemjestostima namijenjemim da nekom djelu, bez posebnog truda, obezbijede široku popularnost. Naravno ne međunarodnu, već među narodom. Kao da je samo to bitno. Ono što ti se dopada, jednostavno ti se dopada, i u stanju si, ako za tim postoji potreba, sasvim precizno izložiti razloge i argumente za to. Svakome ko bi te za takvo nešto upitao. Isto važi i za ono suprotno. U oba slučaja, nastupaš fenomenološki, bez ikakvog posmatranja konteksta. Onoga što je bilo prije. Ili je planirano za poslije. Dobro i kvalitetno će uvijek biti dobro i kvalitetno. Čije god da je. I odakle god da dolazi. Ne želiš učestvovati, kao objekat, u nametanju onoga što bi, kolektivno, etički i entitetski moralo biti dobro, jer je tako rekao onaj ko je to nešto postavio na neki vid scene ili na medij ili nosač zvuka. I za to dobio potvrdu od onih, individualnih ali pozicioniranih, koji su značaj toga prepoznali. I proglasili ga kolektivno bitnim. Gotovo obavezujućim. Štivom. Gradivom. Ili zvukom.

Želiš da ti bude dato pravo da ne pratiš sport. Kao pitanje od nacionalnog i entitetskog značaja. I ne identifikuješ se sa sportskim uspjesima. Igrača. I timova. Bilo iz tvoje države, bilo iz neke od susjednih. I da ne učestvuješ, čak ni kao probuđeni posmatrač, u opštoj ulično-ugostiteljskoj euforiji koja, nakon i povodom tih i takvih uspjeha nastaje. I, tokom posljednjih godina, obično se manifestuje u organizovanim i nacionalno dekorisanim kolonama automobila koje, glasno i euforično, okupiraju i blokiraju ulice i svojom bukom prisiljavaju sve one koji u tim ulicama žive da budu dio kolektivne nacionalno-sportske i entitetske ekstaze. Nametnute u svojstvu standardizovanog i obavezujućeg (patriotskog) ponašanja. 

Interesovanja i preferencije koje tokom vremena oblikuju nečiji identitet se otkrivaju primarno kroz direktna, tuđim mišljenjem neopterećena, iskustva, a potom dalje razvijaju asocijativnim vezama. Ili čak, djelimično, i nasumično. Slučajno. Sigurno je samo to da nisu kolektivno pitanje i obavezujući imperativ praktičnog sproveđenja nametnutih ili izraženo sugerisanih stavova, mišljenja ili estetskih dojmova. Upakovanih u obavezu patriotizma. Zaštite nacionalnih interesa. Očuvanja tradicije. I sličnih fraza kojima se krpe rupe, lože narodne mase, dobijaju politički poeni i maskira ili opravdava izostanak ili nepostojanje vlastite invencije ili smjelosti da se učini. Nešto. Drugačije. Objektivno. Kvalitetno i trajno. Teško je takav stav steći ili osvijestiti u regiji u kojoj su reality kultura, (polu)pornografski romani, žuta štampa i jednokratna muzika zauzeli medijski prostor, marginalizujući ili izbacujući sve ono što bi moglo vrijediti. Ali je tvoj. I nije uokviren granicama. 

Entitet nije identitet.