Svrha teksta koji slijedi nije u tome da nekoga uvrijedi ili povrijedi. Naprotiv, on predstavlja autorov subjektivni prikaz objektivnog stanja na vokalno-instrumentalnim odsjecima visokoškolskih institucija iz oblasti muzičkog obrazovanja. Ukoliko se, nakon čitanja, ipak nađete uvrijeđeni ili povrijeđeni, imajte na umu da na to nemate pravo, budući da ni na jednom mjestu u tekstu niste imenovani, već ste se u njemu sami prepoznali, iz čega proizilazi da ste sa navedenim opisom saglasni, odnosno da verbalizovani prikaz karakteristika odgovara slici koju imate o sebi.
Individualna nastava, koja karakteriše nastavu instrumenta od samog početka muzičkog obrazovanja, posebnu dimenziju dobija na fakultetskom, akademskom nivou, odnosno u sklopu nastave iz glavnog predmeta za buduće diplomirane muzičare - izvođače. Naime, kako u osnovnom, tako i u srednjem muzičkom obrazovanju, odluka učenika o konačnom izboru profesije i životnog zanimanja još nije donešena, tako da se (muzički i vanmuzički) uticaj koji nastavnik na njega ostvaruje može kretati od strogo poslovnog i profesionalnog, pa do djelimičnog ili potpunog idolopoklonstva i težnje za postizanjem i oponašanjem tehničko-muzičke zrelosti i kvaliteta interpretacije koje nastavnik posjeduje. U svakom slučaju, u pitanju je odnos kojim se, u slučaju postojanja interesovanja i adekvatnog i konstruktivnog zalaganja s obje strane, a u okviru predviđenog sedmičnog radnog vremena, mogu ostvariti prosječni, dobri ili značajni muzički rezultati i postignuća, uz istovremeno zadržavanje individualnosti i samostalnosti na obje strane i, na strani učenika, odsustvo pretjerane umjetničke i životne upućenosti na nastavnika i zavisnosti od njega.
Međutim, na fakultetu navedeno stanje postaje znatno drugačije. Sama činjenica da je, upisivanjem vokalno-instrumentalnog odsjeka, odlučeno na koju profesionalnu kartu će se igrati u daljem toku života, čime je odluka o budućem zanimanju praktično donešena, stvara znatno ozbiljnije radno, umjetničko ali i sociološko okruženje, uz neminovni, u neku ruku i logični, odnos muzičke i profesionalne zavisnosti studenta od profesora - nastavnika glavnog predmeta. Naime, nastavnik glavnog predmeta, na mnogo načina, predstavlja osobu koja je ključna za muzički razvoj, napredak, a potencijalno i/ili posredno može odigrati značajnu ulogu i u postfakultetskom profesionalnom angažovanju diplomiranog muzičara izvođača (odnosno, u nalaženju posla). U tom smislu, odgovornost nastavnika je velika, a pažljivo odmjerena i izbalansirana individualnost pristupa je osnova uspješne nastavno-muzičke interakcije. Međutim, u praksi, često nije baš tako. Čak i u najidealnijem slučaju, bez obzira na sve profesionalne, ljudske, pedagoške, profesionalne i čisto muzičke karakteristike, u nekom momentu se jednostavno (i, obično, trajno) pređe granica čisto profesionalnog odnosa i stvori nezdravi (polu)privatni odnos koji, potom, ostaje kao konstanta (bar) do završetka studija, a nerijetko i mnogo duže.
Eventualna kategorizacija nastavnika glavnog predmeta na vokalno-instrumentalnim odsjecima, na osnovu pristupa odnosu prema studentima instrumenta tokom individualne nastave, mogla bi, kao i u najvećem broju slučajeva kategorizacije na osnovu stepena prisustva ili odsustva neke osobine ili karakteristike, podrazumijevati tri kategorije, sa otvorenom (i neminovnom) mogućnošću njihovog prožimanja, javljanja u nizu prelaznih faza od jedne ka kategorije ka drugoj, ili promjena njihove prirode tokom vremena (u okviru pedagoškog djelovanja i radnog vijeka jednog nastavnika).
Prvu od njih predstavljaju oni nastavnici koji se, u svom radu i odnosu prema procesu individualne nastave čiji su ključni dio, svim silama trude ponašati i djelovati profesionalno, kao muzičari i pedagozi, u okvirima nastavnog vremena koje je za to predviđeno, nikako izvan njega. Oni nastoje ne zadirati u privatnost studenta, ne nametati mu se kao apsolutni muzičko-životni autoritet i ostavljati mu dovoljno prostora i opcija za samostalni umjetnički razvoj. Pri tome je akcenat na glagolu "trude", budući da se, prije ili kasnije, u zavisnosti od sposobnosti i kvaliteta studenta s jedne i ambicija i potreba nastavnika s druge strane, priroda odnosa postepeno počinje mijenjati i izlaziti izvan okvira pedagoškog, profesionalnog i muzičkog. Ako je takva promjena manjeg obima, odnosno ukoliko se njeni efekti ne odražavaju u prevelikoj mjeri na ukupan rad, život, ambicije, strahove i muzički razvoj jednog studenta-instrumentaliste, njegov nastavnik onda spada u drugu kategoriju. Osim u okviru nastave, odnosno nastavnog radnog vremena otjelovljenog kroz aktivni rad na času instrumenta, ovakav nastavnik diskretno nastoji ostvariti svoj uticaj, koga, tokom vremena i godina staža, sve više postaje svjestan, i na druge, nenastavne aspekte koji se tiču određenog studenta. Navedeno, obično, ide ili do granice koju nastavnik postavi ili do nivoa do koga to student (do)pušta, ukoliko se uopšte usudi da postavi takav nivo. Konačno, treću kategoriju čine oni nastavnici instrumenta koji, zaslijepljeni osjećajem vlastite superiornosti i veličine, te svjesni uticaja i moći koje imaju i mogu implementirati nad studentima instrumentalistima kojima predaju, svoje studente dovode u stanje potpune potčinjenosti, ovisnosti o njihovoj milosti ili nemilosti, ispoljenoj kroz kritiku, pohvalu, sugestiju, savjet ili podsmijeh. U svom svijetu oni su apsolutni bogovi, a studenti su tu prvenstveno u funkciji potvrđivanja takvog statusa vlastitim pokoravanjem, podržavanjem i (po)sluša(va)njem svega sugerisanog ili naređenog. Ovakvi nastavnici, zahvaljujući često prisutnoj institucionalnoj neazinteresovanosti i politici nezamjeranja, sebi dopuštaju i neredovno držanje nastave, skraćivanje i produžavanje časova po vlastitom nahođenju, favorizovanje pojedinih studenata u odnosu na druge, fakultativna preslušavanja umjesto punih časova, odlaske na putovanja tokom trajanja semestra i brojne druge i slične vidove ispoljavanja vlastite superiornosti u odnosu na "potčinjene", odnosno one kojima (bi trebalo da) drže nastavu. Naravno, za takav odnos je potrebno dvoje, odnosno potrebno je na drugoj strani imati i studenta koji nije u stanju postaviti granicu u odnosu nastavnika instrumenta prema njemu, odnosno nivo do kog će mu dopustiti zadiranje u vlastiti vanfakultetski privatni život i eventualni fakultativni odnos prema držanju nastave, ali se, takođe, treba imati u vidu i to da postoje nastavnici koji svojim stavom, osnovanim ili neosnovanim autoritetom, referencama i kontaktima lako pomjeraju i ruše navedene granice u svoju korist, budući da im se student, na osnovu objektivnih prilika položaja koji zauzima, nije u stanju suprotstaviti, ili se to ne usuđuje, sa ciljem mirnog i uspješnog nastavka i završetka studija. Jer, bolje je ne zamjerati se.
Još jedna bitna činjenica koja se mora uzeti u obzir jeste i to da nastavnicima instrumenta kao glavnog predmeta na muzičkim akademijama, pored koncertne djelatnosti (koja, pod uslovom da uopšte postoji, u izvjesnom broju slučajeva, tokom vremena, počinje da izlazi iz okvira umjetničke muzike i zalazi u sferu (opšte)popularne muzike koja balansira na tankoj granici između kvalitetnog i estradnog ili se kreće oprobanim stazama godinama ili decenijama prevježbavanih repertoara koji svoju koncertnu reciklažu doživljavaju iz godine u godinu, odnosno iz potrebe u potrebu), sporadičnih pisanih publikacija (često usmjerenih ka sasvim početnim fazama ovladavanja instrumentom i sačinjenih prvenstveno od, tuđeg ili vlastitog, notnog teksta, uz vrlo malo ili nimalo istinskog teksta sačinjenog od riječi i rečenica, ukoliko se izuzmu pojašnjenja koja navedeni notni tekst prate), učešća u radu žirija na takmičenjima i držanja seminara, master-klasova, ljetnih i/ili zimskih škola, studentska postignuća predstavljaju ključne reference za izbore u zvanja i napredak u struci, tako da se, veoma često, u njihovim biografijama, osim liste i detaljnog prikaza svih studentskih učestvovanja na takmičenjima i osvojenih nagrada, mogu naći i svi javni nastupi studenata, bez obzira na prigodu, kvalitet, izvedeni program, prostor i namjenu. Neki čak nastavljaju pratiti karijere studenata i nakon što završe fakultet i njihova postignuća upisivati kao svoje reference. Na žalost, zakonska regulativa u ovoj oblasti je nepotpuna i neodređena, tako da se terminološki omogućene praznine mogu koristiti i (zlo)upotrebljavati po želji i nahođenju. Sve navedeno predstavlja još jedan od razloga za pažljivo njegovanje, usmjeravanje i oblikovanje svakog studenta vokalno-instrumentalnog odsjeka koga određeni nastavnik ima u klasi uz paralelan rad na njegovom muzičko-umjetničko-interpretativnom oblikovanju i na oblikovanju njegove ličnosti, karaktera, stavova i privatnog života. U idealnim uslovima u kojima se uspije da se navedeno sprovede u potpunosti, dobija se, praktično, klon, verzija 2.0 planirana da kroz vlastitu umjetničku djelatnost puni poenima i referencima i biogragiju svog nastavnika, bivajući mu, istovremeno beskrajno odana i zahvalna na tome što joj je takva mogućnost uopšte pružena. A onda, možda, 2.0 jednog dana i sam(a) postane nastavnik, i spirala se nastavlja...
A potrebno je samo malo misliti svojom glavom. Čitati, slušati muziku, biti informisan i zainteresovan. Imati stav. izgrađenu ličnost, i biti u stanju razlikovati praznu priču i prazne i lažne likove od njihove negacije. Svirati, mnogo vježbati, ali i živjeti. Ne samo kroz muziku, naravno, već i kroz realni, opipljivi život 24/7. Prihvatati i poštovati autoritete onoliko koliko to realno zaslužuju. Naravno, ako uopšte zaslužuju. Jer, ukoliko se pitanje sasvim ogoli i banalizuje, odnosno deumjetnizuje, nastavnici instrumenta su na fakultetu isključivo zbog studenata, čiji časovi individualne nastave čine sedmičnu i mjesečnu normu na osnovu koje im se obračunava plata. Bez studenata, ne postoje njihova radna mjesta, a zvanja i titule koje im stoje ispred imena gube svoju zvučnost i značaj. U pitanju su muzički autoriteti, izvođači i umjetnici od kojih se tokom studije može i treba naučiti što je više moguće, i to je sve. Nisu u pitanju nikakva božanstva koja svojim studentima čine čast time što su ih primila pod svoje sveto umjetničko okrilje, već obični, svakodnevni ljudi, i tako ih treba i posmatrati. S poštovanjem i uviđanjem njihovih kvaliteta i autoriteta, ali i sa neophodnom distancom kojom će ih se spriječiti da svoj uticaj ostvare u bilo kojoj sferi u kojoj mu nije mjesto. U tome leži ključ uspješne i zdrave muzičke saradnje i uopšte nije toliko teško doći do njega. Treba samo malo hrabrosti, odlučnosti, svijesti o samom sebi i to je to. Sve dolazi na svoje mjesto.
Samo što je, veoma često, upravo to "malo" ono što nedostaje.