U trenutku pisanja postoji samo ono što pišem. Zalijepljeno za moje glasnice, postoji i ono što sam osjetio, a nisam mogao kazati, ono što ima okus promašene misli, ideje ili riječi. (Premda ne znam da li to uopšte ima okus i da li je pravedno opisati ga na ovaj način i ovim redom). Riječ je to koju ću umoriti kako bih je zamijenio drugom. I tako do u beskonačnost krcatu gomilom nepreglednih zidova.

Jezik je poput jednog od njih, dvostran i dvosmislen, ali je i kao čitav taj nepregledni niz.  Žarko naouružan strpljenjem stojim ispred i iza tog zida gradeći svoje mišljenje. On je uvijek, prije mene, na mjestu na kojem sam ja odabrao da budem. Isto ono mjesto na kojem i niču ove okamenjene glave. Kako onda podnijeti činjenicu da je neko, neko sasvim drugi a poznat, vinovnik našeg života koji  zametne tragove a pusti nas da iznalazimo smisao i značenje? Lacan je smisao Riječi postavio gotovo u potpunosti u sferu nedokučivog i tako objasnio da se značenje, poput niti mreže, kači i razvlači po drugim značenjima koje se množe po stranama onih zidova. Tada  kamen počinje da liči na lice koje ima samo oči a one su, pak, uperene u nas i traže da ih se vidi i prepozna. Lice je to što se prepoznaje u igri prisutnosti i odsutnosti, sna i stanja budnosti.

Prije nego zapišem ovo što se dešava, stičem utisak da me neko zavodi dok ja promatram, znatiželjno, nespretno, idiotski a nerijetko se zateknem kako buljim u riječi. Vlastite riječi! Jezik se ponaša kao onaj Drugi koji posjeduje i tjera nas da želimo da zavodimo i posjedujemo. Krenem li malo opreznije da zapažam, shvatam da sam odavno u beskonačnom opštenju sa Jezikom ali sam, zapisujući doživljaje, postao svjestan njegove, usudim se reći, subjektivne fantazije i gotovo idealne strasti. Moje nerazumijevanje pojedinih riječi mi daje nevinost koja ga privlači a mene provlači kroz pukotine zidina.

 Ako prihvatite igru osjetićete kako polako počinjete, gotovo perverzno da uživate u tom zagonetnom duelu, žestokom privlačenju riječi, govora, poslije i slika,  nada, sjećanja. Pristanak je prelazak od apstraktne do krajnje svakodnevne stvarnosti. Iskreno doživljene stvarnosti. No  ipak, moram postaviti neku vrstu hijerarhije ili zamišljene distinkcije s obzirom da je seksualni čin, gore opisan, previše moja fantazija a premalo moja vlastita realnost.

Svakako, ovo nije i ne može biti samozavaravanje niti laž samo je neobično teško snaći se u prostoru takve strukture kakva je Jezik.

U kamenom nizu oživljenih statua prepoznao sam i svoju generaciju – od seksa izmorenu koja mora ponovo otkriti, kao neoromantična generacija , patos drugog Erosa. (I konačno se oprostiti od Frojda). Čin  koji traži  Jezik je skoro pa božanske prirode i ne smijemo mu dodavati ljubav, kao na montažnoj traci, već ga posmatrati kao otvoreno perverzno i lijepo – dakle kao savršen paradoks! Ekstatični trenutak ne može trajati duže od trajanja bilo koje stvarne iluzije jer je moć jezika na granici sa činjenicom da isti postoji i cjelovit je bez obzira na sve naše neuroze. Pa ipak, mi se prepuštamo opijumskom, deliričnom stanju u kojem dopuštamo da postanemo objektom pogleda Drugog jer je upravo taj Drugi garant našeg kretanja između pukotina kamena.

Kamen je odavno postao Tijelo, nije li?

Za moje glasnice se lijepi još mnoštvo drugih riječi. Kako njih sada zapisati i kojim ih riječima zamijeniti? Vrijeme je da se, makar prividno, dovrši ovaj eksperiment ali kazaljke se tako sporo razvlače po paučini i kao da čekaju da zaboravim na njih. Izgleda da se ova potraga za cjelovitim mišljenjem pretvara u sizifovski rad. Na kraju dana Tišina je ona koja mijenja ovu igru zavođenja između nas i Jezika. Tijelo se opet pretvara u zid, naizgled beznačajan, imenovanje doživljenog u katarzičan trenutak koji je oduvijek bilo iskorak na litici na kojoj stojimo.