Kuda god da krene večnu tamu stvara
Odlazi polako, a za njim lebde lađe
Kažu da se menja kada sunce zađe
On ne zna da igra, ali zna da vara
Sa savešću svojom mnoge bitke bije
I zatvara oči samo kada drema
Iza svetle maske, mračne misli krije
Za njegovim stopama sto gromova seva
Prepoznaše njega prema vranoj kosi
Znala je za kletvu vatrenoga lica
Ali ipak priđe lako, kao ptica
Sav teret njegov sa sobom da nosi
Nema ostre kandze a kroz kozu rije
Nema jake zube a grize duboko
Gleda je u oci, strogo, kao soko
Da pokaze ljubav nikad znao nije
Tiho preko reke odlazi iz grada
U njegovom srcu radost ne postoji
Čak i kad je sit on krvoločno lovi
U snu mu se javi, ona će da strada
Samo njega nema, sve ostalo tu je
Suzu nije pustila, za to snage treba
Stigla je u šumu, pogleda put neba
"Molim te ne idi" planinom odjekuje
Sanjao je noćas, celu noc se trz'o
Da joj kosu gladi, u oči je gleda
Ljubi nežne ruke, hladne poput leda
I ču njene reči "Vrati mi se brzo"
Krenuo je nazad, mirisao zrak
Opet će da greje njene ruke bele
A osmeh mu ugasi šum kroz mrkli mrak
Brzo kao svetlost, dočepa se strele
U dubini šume nastao je muk
Nešto pred njim drhti k'o košuta plaha
U očima smelim, nestalo je straha
Pogleda u ruke-držao je luk!
Kao tuge eho, melodija tukla
Njenog vriska zvuk, kad je bolno rani
Trag od krvi ona za sobom je vukla
Ruke prema njemu pružala u tami
Gleda u nju tiho, a slika se briše
Suza kaplje dole, nemo i bez stida
Prema nežnom licu, belom poput zida
Licu koje teši, voli i ne diše
Strašnoj boli njegovoj nije bilo kraja
Čvrsto stisnu telo, telo koje vene
Pogleda joj oČi, mrtve i bez sjaja
Poljubi je zadnji put....