Među onima koji imaju moć da nešto odlučuju, veoma je mali broj alana fordova¹. Uglavnom su u pitanju sir oliveri, s vremena na vrijeme se ukaže neki šef, uhranjen, pospan i načelno nezainteresovan, ili se iz (ne)udobnosti službene fotelje oglasi (zakuka) jeremija. Broj Jedan je ipak samo jedan fiktivni lik, grunfovi su vječita tehnička služba, a svaki vid boba rocka osuđen je na prokletstvo vječitog opozicioniranja, javnog ili pozadinskog, bilo ono utemeljeno ili ne, i neki vid neslavnog kraja.

Posmatrajući sebe i ljude u svojoj okolini primjećujem trend moralnog ponašanja koji je karakterističan za naše podneblje i naš socioekonomski status. Razvoj počinje i završava se isto, sa manjim i rijetko većim, odnosno, značajnijim razlikama. 

Nekad ste mi bili autoritet. Možda, u nekim segmentima, čak i uzor. Ljudski. Profesionalni. Generalni. Neki sigurno. Vjerovao sam vam. Vašem sudu, vašoj istini i vašoj pravdi.

Bio je. Rat. Negdje sredinom, ili krajem, je osnovan. Univerzitet. Kao jedan od vidova. Ili pokušaja. Normalizacije nenormalnih. Okolnosti. I spašavanja školovanih. I onih koji su to htjeli da postanu. Od rova, vlage i blizine smrti. Od onih s druge strane. Linije. Ali i od priučenih i neškolovanih. Ex-pitomaca ŠRO. I njima sličnih. Na vlastitoj strani. Koji su u ratovanju našli svoj životni smisao. 

Znate, rat se završio. Prije više od dvadeset godina. Još u vrijeme kad je moja generacija maturirala. A možda je tu negdje i Vaša generacija? Ili ste, u to vrijeme, već radili u školi? U svakom slučaju, prošlo je dvadeset godina, godina napretka, nazadovanja, tehnologija i ideologija. Ili, iz Vaše perspektive gledano, godina  „dobrih“ i „loših“ đaka ili „dobrih“ i „loših“ generacija, kako ih često, u međusobnom (raz)govoru, volite nazvati.

Nulti: Robot ne smije naškoditi čovječanstvu ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovječanstvu naškodi.

Prvi: Robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi, osim kad je to u suprotnosti s nultim zakonom.

 O lijepom se može sve da se kaže, ali se ne zna šta da se kaže. Lijepo postoji kao lajtmotiv naše, u osnovi sentimentalne kulture. Nekada se lijepo ponaša kao najpatetičnija riječ našeg jezika, ali i najdifuznija, najfleksibilnija i najnerazumljivija. Čak me često podsjeća na još jedan univerzalni ali malo shvatljivi oblik – ljubav.

Naša realnost (da ne kažem: svijet u kojem živimo) je, generalno, svedena na dnevne i polu-dnevne informacije, popunjene, a čime drugim, nego mišljenjima. Naravno, svako ima po jedan konačni otvor rektuma (kolokvijalno: šupak), a time uslovljeno i poneko mišljenje.

Ovo je priča o Gigi Moravcu, arhetipu brke i nusproduktu radničkog samoupravlјanja. Giga Moravac je, naravno, tek genusni pojam za Vašeg i mog komšiju, tetka sa majčine strane ili učitelјa u plavom mantilu, sa „penkalom“ u džepu na grudima. Brko bi obično vozio bijelog „fiću“ i radio bi u „Energoinvestu“, „Incelu“  ili u osnovnoj školi, koja bi, uzgred budi rečeno, nosila naziv nekog narodnog heroja.

Zdravo! Ja sam ratno profiterstvo. Tako mi mama i tata tepaju. Nekom i dijete "za granapa". Napunila sam 22 godine, studiram. Nemam šta pametnije raditi. Studiram odnosno posmatram, učim, napredujem, trudim se. Vjerujem da tako neko na "Zapadu" opisuje studiranje. A šta je sa nama? Odnosno, kako to izgleda kod nas?