Među onima koji imaju moć da nešto odlučuju, veoma je mali broj alana fordova1. Uglavnom su u pitanju sir oliveri, s vremena na vrijeme se ukaže neki šef, uhranjen, pospan i načelno nezainteresovan, ili se iz (ne)udobnosti službene fotelje oglasi (zakuka) jeremija. Broj Jedan je ipak samo jedan fiktivni lik, grunfovi su vječita tehnička služba, a svaki vid boba rocka osuđen je na prokletstvo vječitog opozicioniranja, javnog ili pozadinskog, bilo ono utemeljeno ili ne, i neki vid neslavnog kraja.
Upravo zbog takve raritetnosti (kao i zbog činjenice da tri pomenute kategorije načelno ispoljavaju relativno predvidive obrasce ponašanja i djelovanja, dok sa alanima fordovima to nipošto nije slučaj), srednje- ili visokopozicionirani alani fordovi zaslužuju posebnu pažnju, analizu i prikaz, kako bi se mogli izvesti zaključci o modelima njihovog ponašanja koje bi u radu i, načelno, bilo kakvom (službenom ili privatnom) kontaktu s njima trebalo usvojiti i primjenjivati. I tako sebi olakšati. Radni vijek. Ili (svakodnevni) život.
Tipični alan ford ostavlja utisak dobroćudne, dobronamjerne i bliske osobe. Često je odsutan duhom, zagledan u daljinu i daleka prostranstva vlastitih razmišljanja, tako da je u komunikaciju s njim u mnogim slučajevima potrebno uložiti priličan napor kako bi se njen cilj i smisao bar nekako ostvarili. Naviknut je na to da mu se takva odusutnost pretjerano ne zamjera, a ako mu se ipak na nju ukaže, pravda se bitnijim ili većim problemima/pitanjima o kojima (u trenutku dok mu nešto pokušavate saopštiti) razmišlja, ili prosto okrene priču na nešto n-to, što nije ni u kakvoj vezi sa dotadašnjim tokom (pokušaja) razgovora i pri tome, s godinama staža i prakse sve učestalije, upada u monolog. Njegov odnos prema donošenju odluka je potpuno proizvoljan. Ukoliko je pritisnut višom silom, odnosno od strane nekoga ko je hijerarhijski ili poziciono iznad njega, kao i u situacijama u kojima ocijeni da bi odsustvo (traženog) djelovanja moglo dovesti do ugrožavanja, narušavanja ili dovođenja u pitanje privilegija koje ima zahvaljujući poziciji koju zauzima, ili same pozicije, djeluje brzo, često stihijski i nepromošljeno, ne konsultujući nikog, ne uzimajući u obzir (potencijalnu) širu sliku, gledajući isključivo vlastiti interes i zanemarujući sve ostalo kako bi obavio (ono što mu je) naloženo. Obećanja, garancije i ustupke daje bez razmišljanja, a ako ono što je obećao slučajno ugrožava interese nekoga od podređenih ili čitave organizacije ili institucije, sa lažnom brigom i potpunim odsustvom stvarnog interesovanja će nastojati da ih uvjeri u to da je odluka koju je donio (u vezi sa obećanjem, garancijom ili ustupkom) najbolje rješenje, te svaki pokušaj diskusije prekinuti nekom temom po vlastitom izboru ili ignorisanjem. Uprkos tome što nastoji ostaviti utisak osobe kojoj je stalo do ljudi sa kojima radi, svaka iole kompleksnija situacija takav utisak sasvim jednostavno i neopozivo demantuje. Njegov ideal je svijet institucije ili organizacije bez talasa i potresa, u kome se odluke koje donosi i izbori koje pravi ne preispituju i u kome se problemi ignorišu, ocjenjuju kao nevažni ili se, kad god je to moguće, njihovo rješavanje prepušta nekom drugom: najbližim saradnicima ili nasumičnim podređenima. Alan ford nema dugoročni plan, on u budućnost gleda samo u onoj mjeri i u onom stepenu koji će osigurati da njegov položaj ostane netaknut, a duhovno-egzistencijalni mir nenarušen.
Jedan alan ford, (samo) u osnovi, nije loša osoba, ali su ga pozicija, beneficije i staž na određenoj funkciji ili poziciji učinili samousmjerenim i promišljenim, a načelna, autoritativno-naučničko-boemska odsutnost duha koju gaji, kao i prividna dobroćudnost i trapavost predstavljale su idealno tlo za razvijanje i produbljivanje postojanja takvih osobina tokom vremena. One u prvi plan dolaze u situacijama kada je potrebno zaštiti vlastite interese, ili spriječiti da potreba za rješavanjem nekog problema ili situacije naruši oklop njegovog (samoproglašenog) službenog mira. Tada alan ford pokazuje svoje drugo (možda pravo, unutrašnje) lice i, u žalosnom nedostatku istinske odlučnosti, djeluje grubo, nadmeno, često i neprijatno, daveći svoju nesigurnost u neubjedljivim trzajima impulsivnosti i bahatosti. U tim trenucima, on ispoljavanjem vlastite "sile", "autoriteta" i "samouvjerenosti" nastoji prikriti svoju površnost, neinformisanost, neupućenost i beskompromisnu težnju za zaštitom ličnih interesa.
Alan ford nastoji ostaviti utisak da je jednako dobar (i jednako loš) sa svima, što je, naravno, samo površinska slika koja ni približno ne odgovara istini. On nema miljenike, već samo one za koje podrazumijeva da će ga bezrezervno i bez pitanja podržati u svakoj odluci i ideji i one koje će, samim tim što to ne žele učiniti ili (već) nisu učinili, svrstati u negativce i protivnike, te ih tako, naravno pozadinski i indirektno, i tretirati. Pri tome će, u slučaju postojanja nekog problema ili problematične situacije vezane za pojedinca, na čije rješavanje bi alan ford svojom pozicijom mogao uticati, istinsko zalaganje, interesovanje, požrtvovanost i težnja ka rješenju problema u najvećem broju slučajeva izostati, bez obzira na to u koju od navedene dvije kategorije taj pojedinac spada. Alan ford ipak misli samo na sebe, a minimum truda, (rasplinutog) interesovanja i zabrinutosti koji eventualno može ispoljiti samo je maska i eventualno sredstvo za sticanje poena, naklonosti i potencijalno zaduživanje nekoga (obično neučinjenom) uslugom.
Sa alanima fordovima gotovo se nemoguće posvađati, ili im predočiti vlastite argumente. Oni tjeraju svoje, mijenjaju temu, kuckaju po telefonu, gledaju kroz prozor ili se, jednostavno, u nedostatku argumenata ili interesovanja djetinjasto i neprofesionalno naljute i više i ne komuniciraju s vama, osim u krajnjim slučajevima formalnih potreba. Teško je reći da li je tako zbog toga što smatraju da su, bez izuzetka, uvijek u pravu, ili zato što se boje napustiti vlastite, provjerene staze, aršine i načine razmišljanja i djelovanja i tako dovesti u pitanje neprikosnovenost vlastitog autoriteta, i što je još važnije, svih privilegija i koristi koje im pozicija koju zauzimaju pribavlja i obezbjeđuje. Ili se, ne daj bože, zamjeriti nekom ko je iznad i tako ugroziti vlastitu zonu komfora. A samo je ona, izgleda, bitna.
Recept za uspješnu, dugotrajnu i nenervirajuću saradnju sa (nadređenim) alanima fordovima ne postoji. Ignorisanje je nemoguće, padanje u vatru zbog svake sitnice je obično početnička greška do čije amortizacije dolazi uporedo sa protokom vremena i iskustvom, a konstantno "bob rock" opozicioniranje i suprotstavljanje ne daje (gotovo) nikakav rezultat i može lako uticati na vaše psihičko stanje, redni entuzijazam i tretman krajnje nepovoljno, što je, ukoliko se sagleda šira slika, potpuno bespotrebno. Vjerovatno je najbolje rješenje baviti se svojim vlastitim djelovanjem, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, u zakonskim, službenim i profesionalnim okvirima, te prepustiti da o odlukama, promašajima, inicijativama i djelima alana fordova sud ili mišljenje donosi neko drugi, ili samo vrijeme. Ukoliko to ipak nije moguće, a ako imate imalo mozga i vlastitog integriteta vjerovatno nije, šta da se radi - (p)ostanite opozicija. Ogrnite se (metaforičkim) crvenim kariranim plaštom i (metaforički) stavite na glavu kačket sa takvim dezenom. Budite spremni na sve, a ne očekujte ništa. Odnosno, ništa dobro.
I, za početak, identifikujte alane fordove. Osvijestite sebi njihovo prisustvo i postojanje. Nije teško.
______
1 Lična imena likova iz stripa "Alan Ford" se u tekstu koriste kao zajedničke imenice, te su iz tog razloga napisana malim početnim slovom.