Majstor i Margarita, predstava u režiji Aleša Kurta

in Prikazi
17. 04. 26
posted by: Ivana Golijanin
Hits: 498

Mi smo sve prekršili, kako granice scene tako i granice istine.

(Žan Bodrijar)

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra izvedena je predstava Majstor i Margarita, rađena po istoimenom romanu  Mihaila Bulgakova, a u režiji Aleša Kurta. U pitanju je kapitalno djelo ruskog moderniste( i avangardiste) i svojevrsni iskorak u poetici proze tog vremena, kako tematski tako i svojom formom.

Dakle, postaviti na scenu ovako kompleksno strukturiran roman predstavlja izazov i problem istovremeno, s obzirom na to da je neophodno pronaći alternativna rješenja u skladu sa dramskom logikom i prikazati mnogobrojne spoznajne i strukturalne, usudim se reći i epohalne elemente koje posjeduje ovo književno djelo. Naime, jedna od karakteristika svojstvenih Bulgakovljevom remek djelu je nemjerljivo, gotovo konstantno korištenje elementa fantastike koja prati i sižejnu i faabularnu liniju zajedno sa umetnutom pričom o Ješui. S tim u vezi, još jedan generički kod romana jeste propitivanje odnosa pojedinca i kolektiva u kulturi koju nužno određuju njeni subjekti. Pitanje koje će biti jedno od važnijih u nastavku je upravo uloga teatra (kakvog teatra?) u načinu konstruisanja ovako viđenog odnosa u kulturi kakva je naša i cjelokupnoj slici svijeta.

Dramatizaciju su radili Dario Bevanda i Benjamin Hasić a uloge su povjerene Selmi Alispahić, Albanu Ukaju, Snežani Bogićević, Jasenku Pašiću, Mireli Lambić, Seadu Panduru, Mirsadu Tuki, Adnanu Kreso i Ani Mii Milić.

U ritmu Wolandovih manipulacija

U uvodu prve scene vidimo Wolanda (Alban Ukaj) kako, u ritmu, pljeskanjem doziva ostale učesnike ove teatarski adaptirane priče. Ako uporedimo ritmizovani početak predstave sa Wolandovom ulogom u cijelini, može se zapaziti kako je to prikazivanje određene sposobnosti manipulacije u izgradnji ovog lika. Međutim, praveći dopuštena poređenja sa romanom, ostaje djelimično nejasno zašto je ovaj Woland izgubio nešto od svog šarma i verbalne aristokratije kako bi prikazao svijet ugušen u zadahu zlokobnog. No ipak, publika se nalazi sa druge strane i vjerovatno se računa na sposobnost imaginacije svakog ponaosob pa nam, izvrsno kostimirani Woland, možda sugeriše kako se čitava metafizička postojanost rastopila a ostalo tautološki i krajnje groteskni spoznajni proces. To je djelimično i legitimno s obzirom na to da je ambijent koji rađa sliku ipak slika našeg svijeta.

 Međutim, ponavljajući neke dijelove iz romana samo kao replike( miris ružinog ulja koji smeta Pilatu) Wolandova uloga postaje više plastična nego li stvarna . Na kraju, vidjećemo ga kako se dosađuje kao da je odradio sasvim običan radni dan što je u direktnoj suprotnosti sa konačnim efektom što ga ima Wolandovo putovanje kroz Moskvu u Valpurgijevoj noći. Iako sam naglasila da je predstava rađena po motivima ipak je vidljiva relativno tanka veza između posuđenih i interpretiranih dijelova. Tu prije svega mislim na organizaciju scena i njihovu korelativnost koja je ipak trebalo da bude čvršća. U korist rješavanja tog aspekta predstave uveden je narator, tačnije dramski  lik koji je konstruisan kao spoj mačka Behemota i Helle (Snežana Bogićević) čija je uloga, uglavnom posrednička. Postupak uvođenja naratora u dramu nije klasični dramski postupak i uglavnom je prinudno rješenje za neke dramske poteškoće. Hella je relativno dobro izgrađen lik pogotovo sa naglašenim erotskim elementom u kostimu i pokretima (što može biti aluzija i na današnju vrijednost erotičnosti u cjelokupnoj izgradnji gore spomenute,, spoznaje’’, kao i na karnevalsko, sveprisutno u tradiciji dramske forme ali i element Mefistofelesove figure). Pored toga, publika koja je čitala roman, usudim se reći, ne može a da ne bude nostalgična prema potpunom odsustvu atmosfere koju je činio Behemot – jeftino teatralni lik.

Zanimljivo je kako su pojedini likovi stvarno prikazani kao istinski dramski karakteri( Woland, Hella, Frida), međutim, ako je moja uloga kao gledatelja i svojevrsna identifikacija sa likom, prije svega sa njegovim etičkim normama, onda je neophodno bilo nešto bolje organizovati dramsku radnju makar i kao kvalitetan privid uzročno-posljedičnih dešavanja. Jer, da će sve biti onakvim  kakvim ga je Woland zamislio, vidljivo je i na početku a uostalom taj lik i jeste okosnica Bulgakovljevog romana.

Raskrinkavanje crne magije ili?

Poetika Mihaila Bulgakova, poetika koja izvire konkretno iz romana Majstor i Margarita je oslonjena na ulogu čuda, magije i fantastike u krajnju svrhu propitivanja važnosti estetike umjetničkog djela. Otkako su jedinstvena trojica – Herakle, Dionis i Hristos – napustila svet, veče epohe primiče se njenoj noći. Svetska noć širi svoju tamu., piše Heidegger u Šumskim putevima. Posljedica ovakvog poretka je upravo diskreditovanje svrhe umjetničkog djela. Ješua i Majstor su zavodli mase. Gotovo nijedan navedeni aspekt nije jasno prikazan u Kurtovoj predstavi. Kada, na početku, Woland preuzima Pilatove replike i tako, opet maglovito, objašnjava kako je njegova sposobnost manipulacije i tada nosila veliki udio u, kasnije epohalnoj Pilatovoj odluci. Problem u ovoj predstavi nije toliko izostavljeni okvir(i) koliko je sporno što se priča o Majstoru i Margariti nije mogla bolje uklopiti u ideju koja ima obrise u Kurtovoj realizaciji. Ta priča može (mora?) imati sjajan melodramatski potencijal i biti daleko bolje realizovana. Scena paljenja rukopisa je možda i najefektniji trenutak u njihovoj ,, drami ‘’ gdje se prepoznaju one emocije koje su ih napravile za jedan od najvećih ljubavnih parova u svjetskoj književnosti. Margarita (Selma Alispahić) ponekad djeluje grubo, nemotivisano prema raspodjeli emocija upućenih Majstoru (Mirsad Tuka). To naročito potcrtavaju scene u kojima njih dvoje provlače glave kroz zavjese sa kojekakvim grotesknim motivima. Selma Alispahić je istakla kako je ekipa okupljena oko predstave uspjela ispričati svoju priču.(?!) Postavlja se pitanje koliko je zahvalno to što su svi glumci ponudili svoju verziju priče u romanu koji je svakako interpretiran na različite načine.

Wolandove avanture (avanture njegove svite, prije svega) nisu eksplicitno prikazane osim one u Varijeteu, za vrijeme pozorišne predstave. Autoreferencijalno okretanje teatru je bila dobra zamisao ali pomalo lijena radnja.

 Jasne su aluzije na nebajkovito stanje u teatarskoj organizaciji danas, aluzije na neozbiljno shvatanje bilo koje globalno važne obaveze čovjeka (nije li teatar upravo to?) ali je opet izostavljeno mnoštvo dijelova u kojima bi se sigurno prepoznalo i bosansko-hercegovačko društvo a ne samo Moskovljani tridesetih godina. Inače, opet imamo Wolanda koji pokušava natjerati publiku da ponavlja riječi za njim. Ali zar teatar ne nudi alternativno rješenje za poražavajuće stanje u kulturi i umjetnosti? Likovi postaju karikature, bez kontrole nad vlastitim tijelom i završe u ludnici. Ludnica kao granični prostor se morala mnogo bolje iskoristiti, naročito u izgradnji lika Ivana Bezdomnog (Jasenko Pašić) koji je ipak jedini istinski svjedok neobičnih zbivanja. Problem se da i ovako postaviti : prenaglašen koncept kritikovanja usmjerenih  na postojeće društvene norme a ne uzimanje u obzir jezivo aktuelni koncept Bulgakovljeve kritike.

Woland se pojavljuje i na samom kraju priče, bez fantazmagorične završnice u kojoj ljubav pobjeđuje a đavo odlazi jer je tu njegov posao gotov. Woland u predstavi tuguje jer nema više sa kim da igra igru manipulacije. Koju misiju ima ovaj Woland na sceni? On je zasigurno prešao sve granice i, napustivši Bulgakovljev roman nije uspio donijeti smisao i istinu.