Posmatrajući sebe i ljude u svojoj okolini primjećujem trend moralnog ponašanja koji je karakterističan za naše podneblje i naš socioekonomski status. Razvoj počinje i završava se isto, sa manjim i rijetko većim, odnosno, značajnijim razlikama.
U onom predadolescentskom dobu bitno nam je da se uklopimo u socijalni milje u kojem se krećemo. Kako? Pa tako što se ponašamo onako kako se od nas očekuje! Ako jednom dječaku roditelji kažu da uvijek treba pomoći starijima, i insistiraju na tome, on će to i da čini, pa makar samo u njihovom prisustvu. Ali, ako mu drugari kažu da je zabavno ismijavati starca koji traži hranu u kontejneru, on će i to da radi. Jer nije to isti odnos, nije isto vrijeme. Uostalom, niko nas nije vidio!?
Odavde priča, obično, ide u dva pravca. Potjera nas onaj majčin ponos, pa nam je starac knedla u grlu kada pođemo u krevet. Ili nas ponese osjećaj zajedničkog buntovništva, a onaj starac se pretvori u stotine sličnih, manje vrijednih i ništavnih. Često to krene onim prvim putem i roditelji nauče dijete da se ponaša onako kako se očekuje od njega. Poneki ga čak nauče i da donosi odluke koje pozitivno utiču na ljude oko njega, ali mnogo češće roditelji održavaju privid visokog morala i nepogriješivosti. Tako njegova suština (p)ostaje nepromijenjena u odnosu na ono davno ismijavanje i, prečesto, suprotna od privida koji održava.
Privid.
Jedan od poznatih balkanskih fenomena oduvijek su bile babe na prozorima, kapijama i klupama koje su uvjek tu da te isprate, dočekaju i kažu ti kada si došao kući prošlog četvrtka. Samo njihovo prisustvo nije uznemirujuće, koliko osuda i prijekorni, razočarani pogled koji ti upute ukoliko na tebi primjete nešto što odudara od standarda čestitog čeljadeta. A primjete, uvijek i sve primjete. Kada odrastaš sa njima u okruženju, veoma je bitno da te ne osuđuju, makar ne često i za velike stvari, jer babin standard je standard za sve. A isti, vremenom, postaje tvoj standard.
I odatle privid.
Nemoj da te baba vidi da galamiš na dijete, to samo loše majke rade (agresivna si, imaš nevaspitano djete pa ga moraš koriti, dakle nisi ga vaspitala kako treba, dakle loša majka... A vidi kako je Miladin mali fin...). A koje dijete nije testiralo granice i dovodilo roditelje do ludila? To ga nije činilo lošim ili bezobraznim već ga je trebalo naučiti koliko može i smije, i tome da njegova zabava ne smije da ugrožava drugog. Ali djeca to ne nauče uvijek, jer babe nadvladaju... ili roditelji zakažu. A zakažu tako što ne objasne kako i zašto je bitno da budeš onaj koji će biti tu za drugog, zašto je bitno da poštuješ ljude oko sebe, neovisno od toga kako se zovu i kakvu korist možeš imati, ili imaš od njih. Ne, objašnjenje se ne daje, i poruka, obično glasi: Nemoj mi se brecati pred ljudima, Vidjela te Olivera da si udario psa... Suština se ne dobija, jer osnova poruke postaje činjenica da si viđen. Nije problem što vičeš ili si otresit prema roditeljima, već to što si to učinio pred nekim. Okrutnost prema životinjama nije bitna koliko to što te je neko vidio!
Tako se u nas sve manje razvija moralni karakter i ostajemo na onom konvencionlnom Kolbergovom nivou, u kojem je bitno udovoljiti drugom, zadovoljiti određeni društveni standard, uraditi ono što se očekuje od tebe. Umjesto napretka i ispunjenosti, ostajemo prazni i regradiramo na nivoe razvoja koji ne zahtjevaju odgovornost. Radimo ono što se očekuje od nas, živimo onako kako je to predviđeno, u društvu se ponašamo onako kako treba, učestvujemo u humanitarnim akcijama i bivamo najglasniji na protestima.
Idealno društveno korisno biće koje ne zna zašto je tu.
Babe su zadovoljne, ali se suština gubi.